Putovanje u minulo vrijeme stare bugarske prijestolnice, simbola Drugog bugarskog carstva, u Carevgrad Trnovo – Veliko Trnovo!
I eto – svjetla na Trgu Cara Ivana Asena polagano se gase i sve tone u zagrljaj utihnule tame. Ispred, na nebu jedva vidljive naziru se konture veličanstvenog brda Carevec, opasanog visokim zidinama i Patrijaršije, smještene na njegovu vrhu. Minuta tišine, poslije koje svečano odjekuju zvona. Gornji dio Patrijaršije obavija zeleno svjetlo. Čuje se čudan fijuk vjetra. Zasviraju mistični kavali. I eto – počinje jedno čarobno putovanje! Putovanje, okupano zvukom i svjetlima! Putovanje u minulo vrijeme stare bugarske prijestolnice, simbola Drugog bugarskog carstva, u Carevgrad Trnovo – Veliko Trnovo!
Utonuli u magiju zvuka i svjetala, odazivamo se jednom minulom svijetu, kad su ove zemlje nastavali njihovi prvi žitelji. Zidovi utvrde svjetle ovdje zeleno, tamo crveno, negdje plavo – nekada su ovdje živjeli Tračani, Slaveni ili Prabugari. Ali evo, snažno zeleno svjetlo grije cijelo brdo – godina je 681., i upravo je stvorena mlada bugarska država. Nižu se vremena mira i ratovanja. Bolni ženski krikovi, obavijeni crvenim svjetlima, pričaju o još jednim teškim napadima i padu Bugarske pod Bizant. Nedugo zatim počinje niz ustanaka za oslobođenje a završavaju pobjedom braće Asenovaca, koja znači početak Drugog bugarskog carstva.
Cijeli Carevec ogrijan je zlatnožutim svjetlima! Utvrđeni Trnovgrad postaje srce nove države. Ali, vrijeme prolazi i dolazi razdoblje kad je carstvo rascjepkano i iznutra razjedinjeno. Pod zvucima „Otkad se, mila moja majko…“ i prelijevajućim, tu crvenim, tu žutim i zelenim bojama ponad brda, shvaćamo da se nadvila opasnost i da se pokušavaju zaustaviti osmanske horde. Jao, Trnovgrad se predao. Krvavocrvena svjetla prelijevaju cijelo brdo, a zatim se jedno po jedno gasi i sve tone u mrak. Gajde počinju tužnu pjesmu – Bugarska pada pod petstoljetno tursko ropstvo. Ali neslomljivo bugarsko srce nastavlja kucati i potajno željeti i smišljati svoje izbavljenje. Gorak je pogrom Aprilskog ustanka, ali uskoro u osmansku imperiju nadire ruska vojska, na čelu s generalom Gurkom i pomaže da se ostvari tako dugo čekano Oslobođenje.
Cijeli ovaj audio-vizualni spektakl nije naprosto jedna dobro ispričana priča o prošlosti Trnova (a i cijele Bugarske). Tragovi iz vremena neolitika u prapovijesnom naselju Kačica, iz tračanskog naselja na brdu Carevec (XIII. st. pr. n. e. ), iz ranobizantskog obrambenog sustava na brdima Trapezica, Carevec i Momina krepost (IV. – VII st.), slavenskobugarskog naselja iz IX. – X. st., pokazuju da su ovi događaji stvarni, da su se nekada doista dogodili. Sačuvani ostaci utvrde, dvoraca i crkava na Carevecu i Trapezici, crkve „Sv. Četrdeset mučenika“, „Sv. Petra i Pavla“, „Sv. Dimitra“ u Asenovoj mahali i dr., nijemi su svjedoci procvata bugarske kulture u vrijeme Drugoga bugarskog carstva i Trnovske umjetničke i književne škole. U čast tome razdoblju u povijesti grada podignut je spomenik „Asenovci“ – simbol velike moći i uspona srednjovjekovne Bugarske.
Dovoljno je prošetati se ulicom Gurko ili arhitektonsko-etnografskim kompleksom „Samovodska čaršija“, da bi se osjetio duh minule preporodne atmosfere. Neponovljiva je arhitektura trnovskih preporodnih kuća, s fasadama od ukrasnih malih cigli i obojenih štukatura. Ne smijemo propustiti ni izuzetne radove trnovskog majstora Kolje Fičeta – crkve „Sv. Ćiril i Metod“, „Sv. Nilola“, „Sv. Marina“, „Sv. Konstantin i Elena“, Hadži Nikolin Han, Kuću s majmunom, zgradu starog turskog konaka (sada Muzej Preporoda i Ustavotvornog sabora). Kuće poslije Oslobođenja izgrađene su pak u stilu zapadnoeuropske renesanse, baroka, secesije, modernizma i romantizma.
Osim svojim bogatim kulturno-povijesnim nasljeđem, Veliko Trnovo očarava i svojom jedinstvenom živopisnošću. Rijetko je toliko prirodnih ljepota sabrano na jednome mjestu, a zajedno s čovjekovim utjecajem čine takvo bogatstvo boja i oblika da razgaljuje oko i raduje dušu. Svaki posjetitelj grada doživljava užitak od prelijepih pogleda koji se pred njim raskriljuju. I Patrijarh bugarske književnosti, Ivan Vazov, iskazao je svoje oduševljenje predivnom ljepotom grada:
„Slika liči na san, na čarobnu i neopisivu bajku. Bože moj, kakvu ljepotu ima ovo Trnovo, ljepotu koja se sad proširila na veliki dio s nekom čudnom živopisnošću, razlila se padinama, uzverala na vrhove, namjestila se ponad vrtoglavih ponora, otklizala do valova rijeke Jantre! A ona, poput veličanstvene, od sunčevih zraka blješteće zmije, igrajući se vijuga od zapada k istoku, od istoka k zapadu, od juga k sjeveru, tu pod nakostriješenim stijenama, tamo pod prozorima kuća, zalijepljenih jedna uz drugu po padinama, ondje uz zelene poljane Svete gore. Znao li je Asen I., kad je zbog njegovog strateškog položaja odabrao Trnovo za prijestolnicu, da si je za prijestolnicu istodobno odabrao i jedno od najoriginalnijih mjesta na svijetu?“
Ali, gle, odnekud dopiru zvuci „Mnogaja ljeta“, pa nas vraćaju predstavi koja se odvija na brdu Carevec, gdje je čitava utvrda u raznobojnim svjetlima i laserskim zrakama koje se penju u nebo. Kakva ljepota! Grad je i danas tako šaren – smješten centralno na području Bugarske i na raskrižju puteva, Veliko Trnovo okuplja razne ljude, različitih boja, a šareni blagdani i festivali neprekidno djeluju na srce stare prijestolnice da živi i kuca dalje.
Veliko Trnovo – to je grad utonuo u bogato minulo, koji živi i sad, pogleda uperenog u budućnost!
(Prevela Katica Brajković)