Autor: Veljko Barbieri •

Kad iz avionskog prozora ugledate vrhove Vitoše, pa s druge strane obrise visova i vrleti Stare gore, u jesen crvene, a zimi pokrivene snijegom, kako sam ih ja vidio kada sam prošle i ove godine posjetio Bugarsku, a među njima veliku kotlinu u kojoj se u izmaglicama skriva Sofija, paradoksalno i bez mnogo istraživanja, u trenu možete shvatiti ambijentalni mentalitet Bugarske. Pa kad sletite, a u zračnoj luci Vas dočeka prijatelj, poput čovjeka i književnika europskih dometa, Emila Andreeva, onako nasmiješen, izdužen i jak, počinjete otkrivati podjednako brzo podudarnosti koje odražavaju značaj i karakter bugarskih ljudi, neodvojivih od svoje često proturječne zemlje, mentaliteta, kulture i povijesti.

Naime, nigdje kao u Bugarskoj ne može Vas iznenaditi ta izravna otvorenost koja se iskazuje u brdovitom ali ipak pitomom krajoliku središnje Bugarske i Sofije, ravničarskom pejzažu Trakije, s helenističkim Filopopolisom, današnjim Plovdivom u središtu, u kojem mi se čini da u sredštu velikog antičkog teatra pokrivenog snijegom koji se bjelasa na porfiriju kolonadama zaštićene scene, još vidim sjetni pogled koji krijesi iz očiju povjesničara i pjesnika Jordana Velčeva. Pravog svevremenskog biografa grada o kojem je svaki bugarski, ali i hrvatski dječak maštao kao o zamišljenoj a nikad doživljenoj zajedničkoj prijestolnici tada divljih osvjača Slavena, Bugara, Avara i Hrvata, i prethodne ranoantičke Tračanske kraljevine u kojoj je iskopano najljepše zlato Staroga svijeta. Zemlje koja se kasnije prema Crnom moru, opet brani uzvisinama i brdima niz čije vinogorje kao iz velikog zlatnog tračanskog kraljevskog ritona, roga za piće, na pjeskovitu obalu teče crveni i modri jaki Mavrud i ulijeva se u pučinu boje vina. U njemu se okupalo prvo Bugarsko carstvo i samo nestalo pod bizantskim udarcima u zaboravljenim osobnim ratnim i dinastičkim sudbinama iz kojih je iscurila također vatrena vinska krv.

Pa onda prema sjeveru kroz klance i kanjone Stare gore, sve do brušenih kaskada Trnova, grada koji je iznikao podjednako iz povijesti koliko iz bajke, sa svojim Carevcem i Trapezicom, tvrdim gradovima i dvorcima Drugog carstva Bugara, i još starijim nedalekim Trajanovim Nikopolisom kojim se šuljaju utvare posljednjih rimskih Augusta još uvijek uspravne na razvalinama golemog carstva. Pa mi odmah potom s jedinstvenih trnovskih zidina, kula i crkava, zajedno s pobjedonosnim rimskim imperatorima, uz raskošno odjevene bugarske dinaste, ali i u društvu bugarskih domoljuba iz doba oslobađanja Bugarske od Osmanske vlasti, maše izniman i topao čovjek, izdavač, među mnogim knjigama i mog romana, poduzetnik i ne znam što još, Neiko Genčev, a njegov baršunasti i osmjehujući glas odbija se kroz kanjone Jantre. I tu je vinska bugarska krv, miješajući bijelo i zlatno vino rijeke koja meandrira među naslagama povijesti, osjetila moć vlastite krvi i snagu maligana kojima odišu zapisane i nezapisane kronike. Zapisane pamte stupnjeve vremena, nezapisane unutarnju historijsku mitologiju svakog Bugarina ponaosob, budući da nema naroda takve individualnosti i iskonskih pojedinaca, koje veže samo čvrsta spona domoljublja i ponosa, dok je sve ostalo moguće staviti na kocku osobne prosudbe i temperamentnog sna. Jer Bugari doista sanjaju više od drugih naroda.

Naravno, nakon književne večeri i nekoliko nezaboravnih dana u Trnovu i okolici, posjeta slavnim pravoslavnim bugarskim manastirima, iz Neykovog grada u kojeg sam se zaljubio na prvi pogled, opet natrag u drevnu Serdiku, Galerijevu, Dioklecijanovu, i nadasve Konstantinovu Sofiju, Hagaia Sofiju, koja je umalo umjesto Bizanta postala središte kasnoantičkog svijeta. Tamo me čekaju žene. Elegantne i nadahnute Sofijke, Europejke koje zrače kontinentalnim kozmopolitizmom više od snovitog historicizma njihove zemlje i njihovih muškaraca sanjara i individualista. Na prvom mjestu dvije. Istinska gospođa Svetla Slaveejeva, intelektualka i direktorica biblioteke gdje sam zajedno s Ernestom Fišerom nastupio na književnoj večeri kad sam prošle jeseni bio u Sofiji, i bez koje, kao ni bez predsjednika Zajednice Bugara u Hrvatskoj, Raška Ivanova, ovih prepletenih uspomena vjerojatno ne bi ni bilo, a uz nju Nadežda Zaharijeva, strastvena i uvijek živog i poduzetnog duha, antologijska pjesnikinja i prozaik. Za njima iz uspomena izranja Iglika Trifonova, bugarski jaglac, prvi proljetni cvijet, novinar i pisac, ali i pustolov nježna duha i lica čiji snovi, baš kao i azur u njenim očima stalno plove prema ledu i snjegovima bugarskog Antartika. S njom sam po drugi put posjetio moje duhovno bugarsko utočište, srednjovjekovnu Bojansku crkvu, u čije freske još i danas ponirem kao suputnik u oluji iz oslikanog životopisa sv. Nikole, jednog od zaštitnika hrama u kojem se čini da je vrijeme stalo i da nikada nije i neće biti drugačije. Četvrta žena je Vesi, prezime nije ni važno budući da se udala za Holanđanina, žena od svijeta, vlasnica restorana i vinoteke prekoputa sofijske Male ruske crkve, i na kraju Ksenija Marković. Ona nije Bugarka. Ksenija je Hrvatica, mlada i samosvjesna, profesorica književnosti i lektorica slavistike na sofijskom Sveučilištu Sv. Klimenta Ohridskog. Ona je iz potaje skrbila o svakom našem koraku po Bugarskoj. No i nju je, a da toga nije bila ni svjesna, baš kao i Vesinog muža, omamio bugarski miris i okus. Onaj isti koji mi je nametnuo metaforu da su bugarske žene, za razliku od svojih muškaraca sanjara vinske krvi, kao bugarska hrana. Otvorene svim mogućim utjecajima i tradicijama, oplemenjene unutranjim duhovnim i gastrofizičkim darom da objedine sve utjecaje neolitičkih, antičkih i bizantskih odjeka još vidljivog života i davne kuhinje, osmanskih i azijskih mirisa iz sofijskih hanova i saraja, grčke i balkanske okuse, sve prokuhane u velikom kotlu u kojemu ključa njihova profinjena duša začinjena šarenom solju, čiji mi se miris kao miris bugarske puti još uvijek poigrava u nosnicama. Zbog toga je bugarska kuhinja, baš kao i bugarske žene, iznimna i posebna, od regije do regije, ona je objedinjujuća ženska snaga koja se suprostavlja ali i daje moć povodljivosti bugarske muške, uvijek individualističke sklonosti fantastici.

S bugarskim ženama i muškarcima, svim odreda danas bliskim prijateljima, posebno Emilom, Neykom, Svetlom, Nadeždom, Iglikom, Ksenijom i Vesi, pio sam vrhunska bugarska vina, jeo jedinstvenu hranu koja bi na moj stol dojedrila u pliticama i tanjurima, nalik na jedra naduta i nadahnuta stihovima iz „Trakijskih vjetrova“, najveće suvremene hrvatske pjesnikinje Vesne Parun, kojoj je upravo Bugarska u najtežim vremenima sovjetske vlasti bila druga, adoptivna domovina. S njima sam dijelio veselje prilikom promocije bugarskog izdanja mog romana „Epitaf carskoga gurmana“ u golemoj sofijskoj knjižari „Helikon“, pred blizu četiristotine istinskih zaljubljenika u književnost, što je za hrvatsku estradiziranu literarnu scenu gotovo nezamislivo. S njima sam i ja utonuo u san bugarskog muškarca posjednut svakodnevno u nekom od temperamentnih tradicionalnih bugarskih restorana i krčmi, od „Čevermeta“ do „Kara Ivana“, da druge ne nabrajam, osupnut gostoljubivošću koja posramljuje, jer te razdire osjećajem da ćeš ovim ljudima ostati dužan zauvijek.

U jednoj krčmi posebno. U onoj sofijskoj, „Pod lipite“, već kultnom i mitskom utočištu mog omiljenog pisca iz djetinjstva, istinskog sanjara i čarobnjaka Elina Pelina. Pa bi i on sjeo za moj stol zajedno s mojim vršnjakom koji je iskočio iz korica knjige. Odnekud se prišuljao Vrag i tiho mi prišapnuo kao da sam baš ja Jan Bibijan. –„ Slušaj me dobro, ti nisi Bugarin, ali si počeo sanjati bugarski san. Pođi za mnom. Pokazat ću ti ovdje još mnoga čuda.“ I bio sam već ustao kad me zaustavi zvon sofijskih crkava i prikaze sv. Jurja i sv. Mihovila s ikona u kripti stolnice sv. Aleksandra Nevskog, koji ubijaju i zmajeve i vragove. Tada se oglase i ona sa Svete Sofije. – „Stani, govorila su zvona, – stani, ti vjeruješ u sveto, a on je ipak pravi pravcati vrag, malen, umiljat, ponekad slab i drag, ali ipak Vrag.“ Umjesto mene odgovorio je odjek iz male Bojanske crkve i umjesto da pođem za Bibijanovim Vragom otisnuo sam se natrag na pučinu na venecijanskoj lađi sv. Nikole, prema mojim jadranskim i dalmatinskim zavičajnim obalama i dalje sanjajući. Za krmom je ostala tek uskovitlana brazda pjeneći se kao trakijski Mavrud, pretačući se iz sna u javu, kao prošlost u sadašnjost.