Hrvatska iznimna dobronamjernost i emocionalna velikodušnost učinili su me iskrenim

Je li za današnje vrijeme tipična podjela unutar svih kategorija ljudi koji se bave kulturom? Je li dobro ili loše to što postoje barem dvije organizacije književnika, umjetnika, itd.?

Pisaca je uvijek bilo barem dvije vrste – onih osrednjih i onih talentiranih. Skromnog talenta i Bogom bogato obdarenih. Nije moguće da svi umjetnici i pisci, primjerice, komuniciraju poput stada – riječ je o individualnim sklonostima. U nas se podjela pisaca dogodila prema političkim sklonostima, a morala bi biti prema estetičkim. Ja nisam nigdje član, iako me u Udruženju Mihaila Nedelčeva vode kao člana – ali, odavno nisam platio članarinu, a nisam ni prisustvovao njihovim sastancima. Moje književno društvo posljednjih godina čine Jordan Radičkov, pjesnici Konstantin Pavlov i Nevena Stefanova, pjesnik i dramaturg Elin Rahnev, pisac i novinar Živko Želev, umjetnici Slav Bakalov, Stefan Despodov, Donka Pavlova, Ivan Šiškov… Cehovska podjela prema profilu i žanrovima je glupa, ali korisna pri financiranju ideja – u nas se još uvijek ne može živjeti od pisanja. Ja sam više individualnost nego individualist, ne bih htio da se sa mnom povezuju glupani i ljudi bez dara. Ne radi se o oholosti nego o obrani. I političkoj neovisnosti.

Predsjednik ste Saveza nacionalnog dostojanstva «Granit». Što je nacionalno dostojanstvo i ima li ga današnji globalizirani svijet?

Odavno nisam nikakav partijski sekretar. Nisam bio član nikakve partije, osim one Shakespeareove. Prije 6 – 7 godina poskliznuo sam se na nenasilju, nezaposlenosti i gnjevu i našao se na čelu patriotske organizacije čija je osnova bila Savez bivših komandosa. Dobro sam bio iskorišten, i kad sam zajedno sa skupinom pričuvnih generala to osjetio, napustili smo lažnu patriotsku piramidu koja se sama raspala. Nije mi žao zbog toga – izgubio sam vrijeme i novac, ali sam zato naučio i shvatio što su to političke kuhinje. Sada su mi svi politički pokreti jasni kao pročitane novine. Ima li danas globalno društvo nacionalno dostojanstvo ovisi o općoj i intimnoj snazi svakog pojedinca. Velike i moćne države zamijenile su nacionalnost, osjećaje i dostojanstvo s imperijalnim ambicijama, apetitima i ohološću. U malenim i siromašnim zemljama poput Bugarske osjećaj za čast i dostojanstvo tek je dio daleke prošlosti. Današnji sitni čovjek je bez osjećaja za svog roditelja, Bugara, Europljana, nasljednika stare književnosti, kulture, za vrijednost države i preporoda. Bez nacionalno svjesne političke elite, slobodnomisleće inteligencije, inteligentnog školstva, crkve u potrazi za svojim zabludjelom djecom, bez prevladavajuće pozitivne psihološke klime, današnji Bugarin nema načina da se susretne s nacionalnom sviješću, čašću i savjesti. On je jedna nova vrsta nomada – živi od dana do dana, da bi preživio. Epoha globalizma je, zasad, posljednji stadij najnovijeg vida imperijalizma. U imperijama je čovjek poput šarafa – svi su jednako obučeni, gledaju jedne te iste televizije za pranje mozgova, plaše ga s jednim te istim gripama i uguravaju mu antibiotike.

Hoćete li objaviti zbornik «Poji gajtana»? Naslov je Vaša šala ili izraz nacionalnog čuvstva?

Objavit ću jednu pjesmaricu s mojim novim stihovima u kojima je snažan utjecaj ritma narodne pjesme. Usprkos tome što me smatraju avangardistom i rušiteljem kanona, tradicionalnog načina pisanja tekstova. Pišem samo u rimi, klasični stih, jer danas kaos i anarhija tutnje u mozgovima onih uokolo. Pisao sam bez interpunkcije, bez reda i poštovanja u onim godinama kad je vladao vojnički socijalizam. A nasuprot njemu je režao kapitalizam ljudskog obraza. Danas i jednog i drugog nema – ali ima unifikacije i degradacije zapadnog svijeta, čiji se moral pokazao ne manje lažnim od sovjetskog boljševizma. Ako neću imati snage napisati knjigu samo sa svojim pjesmama, inspiriranima patosom nasljeđene mi memorije, na kraj ću staviti nekoliko narodnih pjesama čiji su tekstovi ubojiti. I neće biti ubojiti samo za moje tekstove u knjizi nego i za svu braću po peru i one koji drže pero, koji si umišljaju da su veći od kruha, a i od vina.

Kako definirate pojam «manijakalni panslavenski osjećaj»?

Bugari govore slavenskim jezikom, ali nisu Slaveni. Sve navale na Rusiju da pod svoju kapu složi ostala slavenska plemena su smiješne i žalosne. Nije se oslanjalo samo na sentiment kod prijateljskih i poslovnih odnosa. Zašto Bugari nisu Slaveni, i zašto ne govore starobugarskim jezikom je zanimljivo i važno pitanje na koje konačno povjesničari daju istinit odgovor. Koga zanima – neka ga pronađe, kao što se otkriva mali izvor kada si jako žedan i želiš piti.

Vaša zbirka pjesama «S vrha jezika» je prevedena i na slovenski jezik, Vaši stihovi su u «Antologiji bugarske književnosti» koja je nema tome dugo objavljena u Ljubljani. Poslije velikog uspjeha u Sloveniji Vaš je rad predstavljen u Zagrebu. Je li riječ o normalnim vezama i dobroj suradnji među slavenskim zemljama, a ne o panslavizmu?

Sasvim sigurno. Sloveniju sam otkrio i preotkrio kao Blagosloveniju, a turističko seoce Medana, gdje se održavao festival vina i poezije, za mene je Deveti krug Raja. Pljeskali su mi čak i dok sam čitao na bugarskome – i to ne filolozi, pisci ili lirici, nego obični ljudi koji vole poeziju. Poslije svog prvog boravka tamo ponovo sam počeo pisati. S Bogom nisam progovorio devet godina. Zanos koji me je obuzeo te godine bio je izniman. Bio sam sretan što se o jednom Bugarinu i majci Bugarskoj govori s ushićenjem. Za trenutak-dva stajao sam na svojoj maloj olimpijskoj stepenici i nikad neću zaboraviti što sam i sam sudjelovao u upoznavanju dvaju naroda. Moje knjige će zauvijek ostati u riznici slovenskih knjižnica, a ja sam zauvijek jedan od poslanika bugarskoga duha, duše i plemenitosti. Čega imam više od ostalih Bugara.

Vaši utisci s predstavljanja vašeg rada u Zagrebu, o publici i gradu?

Hrvati, kao i Slovenci, su dosta ispred u kulturi življenja, u osjećaju za društvo, poredak, red i društvenu disciplinu. Čak i razarajuća moć globalizacije nije u stanju uništiti mudrost i nacionalnu samosvijest ova dva naroda. Sretao sam vrsne ljude, čija me iznimna dobronamjernost i emocionalna velikodušnost učinila iskrenim, otvorenim i slobodnim. Postoji velika razlika u mentalitetu između mojih sunarodnjaka i po jezicima srodnih Hrvata i Slovenaca. Ne znam je li naš gen kriv, komunistički ateizmaam, jezične osobitosti bugarskog bića i duhovnosti, naš bugarski inat i naklonost bogumilstvu, ali nisam zadovoljan današnjom sviješću mog ljubljenog naroda. Volim ga kao što volim i sebe, ali za razliku od mnogih ja se svaki dan promotrim vlastitu savjest. Mnogi koji govore nekakvim bugarskim jezikom ne znaju što znači riječ’ca koju sam spomenuo. A tko nema savjest, nema dijalog sa samim sobom, a kad nema dijalog sa samim sobom nema ga ni s Bogom. S Kozmičkim razumom. Znači, nije čovjek, nego nešto nalik čovjeku. Globalizam, fanatizam, komunizam brišu svijest, brišu ljudsko u čovjeku i prevrću ga u biće koje misli samo za i sa trbuhom svojim, a mozak mu najviše služi za čuvanje ravnoteže. Ja ću, čak i da mi izvuku unutarnje uho, da padnem ničice, opet misliti samostalno i neću nikome razriješiti da misli umjesto mene. Eto, tako je.

Prevela: Katica Brajković