Autor: Diana Glasnova •
Emil Andrejev rođen je 1. rujna 1956. g. u Lomu. Završio je englesku filologiju. Radio je kao učitelj, novinar, prevoditelj i predavač engleskog jezika na Bogoslovnom fakultetu Sofijskog sveučilišta. Autor je zbirke pripovijedaka «Priče iz Loma» (1996.),»Kasna secesija» (1998.), «Otok pijanaca» (1999.), romana «Staklena rijeka» (2004., nagrada Fondacije Vick za najbolji bugarski roman 2005.), «Prokletstvo žabe» (2006.) i zbirki pjesama «Da ubiješ premijera» (2004.), »Lovci na blago», «Beba». Njegovi tekstovi prevedeni su na engleski, poljski i srpski jezik. Živi u Sofiji, ali veći dio godine provodi u srednjogorskoj mahali Ravni put.
Susret u Zagrebu dokazuje da smo na pravome putu
Mahala Ravni put, nazvana i «Mjesečevom dolinom» Vaše je ubježište? I, je li izbor da živite daleko od velikog grada nostalgija za malenom uličicom, malenim kvartom, malenim gradom?
Da. Tu provodim vrijeme u kojem želim punovrijedno raditi i bolje sabirati svoje spomene. Mjesto je bez ljudi, imam samo jednog susjeda kojeg izravno ne mogu vidjeti. Ravni put se nalazi u planini, na dva kilometra od najbližeg seoceta. Ne bih rekao da mi to mjesto puni nostalgiju za ugodnijim i intimnijim životom iz šezdesetih godina minulog stoljeća, kad su ljudi bili bitno bolji i društveniji. Tada nismo bili u strahu i igrali smo se dokasno uvečer – slobodni kao vode Dunava pokraj kojih sam odrastao. Eh, vrijeme se ne može vratiti, a od žala za mladošću ponekad se rađaju lijepe pjesme i tekstovi. Bio sam malen i tada nisam osjećao cijenu te slobode. Kasnije sam počeo shvaćati koliko su puno plaćali odrasli da bi im djeca bila sretna. I u najvećem gradu ima uličica, mahala i kvartova gdje odrasta mali čovjek koji kasnije postaje veliki čovjek, ali zauvijek će nositi sjećanja na ljepotu i nevinost iz doba svojeg djetinjstva. Ljudi su skloni idealizirati minulo i to je čar našeg bića, iako se ono loše dugo pamti. A ja ne želim zaboraviti svoj rodni grad Lom, njegove mirise i arome, ukusne ledenice zimi, slatku vodu Dunava, jesenje vatre i mirise pečenih dunja. Svatko ima svoj Lom i nezaboravne trenutke sreće, kad je gledao zvijezde ponad rodnog sela i osjećao beskraj u grudima, zajedno sa zrakom udisao i pjesmu cvrčaka, čuo kako trava raste, vidio kako drveće proteže ruke prema suncu. Život daleko od velikog grada je prije odabir osjetila i izazov urođenoj navici bijega od samoće. Zahtijeva junaštvo i, razumije se, ljubav prema prividno jednostavnim stvarima.
Današnji naraštaj ne poznaje ovakvu intimnu atmosferu. Koliko i što gubi zbog toga?
On to najbolje zna, ali svako pokoljenje ima svoju atmosferu iskrenosti koju mi naprosto ne osjećamo. Često sudimo prema izvanjskim razlikama a da ne znamo što je točno u dušama njegovih predstavnika. I ja nisam razumijevao patrijarhalnu ljubav svog djeda, ali čuvstva su nešto konzervativno – zaljubljeni čovjek jedva razlikuje svjetlost plinske lampe od ekrana laptopa (osim s tehnološke točke gledišta), osobito kad zatvori oči da bi si predstavio lik svoje dragane. Mladi danas imaju bolje uvjete – koriste Facebook, Skype i revolucionarne novine, ali sigurno im i pretjerana virtualnost donosi nekakvu intimnost nove vrste koja ima svoju vrijednost. Ne znam, teško mi je procijeniti, ali još uvijek više volim ulagati u osjećaje, i vjerujem da se i današnji naraštaji ne mogu lako othrvati od njih, bez obzira koliko na prvi pogled izgledaju drukčiji.
Uskoro će vam biti objavljen posljednji roman «Ludi Luka». Hoćete li nam reći nekoliko riječi o njemu?
Više volim da knjiga sama govori o sebi. Spomenut ću samo da je roman neobično putovanje s druge strane povijesti ili ono što ostaje izvan nje, ali što je u nekom smislu rađa – naše strasti.
Dokud je stiglo snimanje filma po Vašem romanu «Staklena rijeka», kojeg su čitatelji dočekali s velikim zanimanjem? I, jeste li očekivali da će se prodati u toliko velikoj nakladi za današnje uvjete?
Film je gotov i premijera će biti u siječnju sljedeće godine. Gledao sam ga i mislim da je dobivena dobra kino-priča bez nejasnih uvjerenja i osobitih pretenzija. A, hoće li naići na veliko gledateljsko zanimanje – sa sigurnošću to ne mogu reći, ali meni se čini da bi se to moglo dogoditi. I filmovi, kao i sve drugo na ovome svijetu, imaju svoju sudbinu. Daj Bože da ovaj film ima dobru sudbinu! Jer, zašto pisati i raditi filmove, ako se piše i radi filmove zbog samog pisanja i filmova? A što se tiče naklade romana «Staklena rijeka» – nisam očekivao da će biti tako velika. Sigurno je da sam ne svojom voljom dotakao dodirnu točku čitateljskog zanimanja i to je donijelo rezultat. Kada pišem, uvijek želim da je meni samome zanimljivo, da iskusim radost od toga što radim, da se ne opterećujem stvarima koje su mojim mislima i osjećajima nesvojstvene. Vjerojatno lakoća, dobre namjere i energija koju čovjek ulaže u svoj rad utječu na potražnju proizvoda koji je napravio. Ali i tu ne bih želio biti kategoričan: radim najbolje što mogu, kako bi od toga nešto i nastalo. Eh, velike naklade su poželjne.
Vaš rad je 30. studenoga bio predstavljen u Zagrebu. Kakvi su Vaši utisci o tom susretu, publici i gradu?
Jednom riječju – čudesni! Ovdje već imam prijatelje, a u tome ima smisla. Nadam se da će se kontakti između Hrvatske i Bugarske još više proširiti. Ovaj susret dokazuje da smo na pravome putu.
Prevela: Katica Brajković