Gospodine Ivanov, ove godine navršava se 10 godina od izlaska prvog broja časopisa Nacionalne zajednice Bugara „Rodna riječ“. Vi ste njegov inicijator i realizator pa Vas molim da našim čitateljima ispričate o počecima i nastajanju časopisa.
Ideja o časopisu u mislima mi je bila negdje iza 2000. g., kad smo poslije osnutka crkvene općine dobili prostor za Bugarski klub. U tim uvjetima bilo je sasvim normalno da se razmišlja o cjelovitijem predstavljanju Bugarske zajednice. Istinu govoreći, mi smo brojčano najmanja manjina, ali smo borci. Pod svaku cijenu želio sam pronaći način kako odgovoriti na sve neistine o Bugarima koje je desetljećima širila jugoslavenska propaganda. I dati točnu informaciju o nama, našim hrvatskim prijateljima među kojima živimo. Zahvaljujući Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Gradu Zagrebu, koji su u cijelosti preuzeli financiranje časopisa, prvi broj „Rodne riječi“ izašao je 2003. g. U to vrijeme bili smo u mogućnosti objavljivati jedan broj godišnje. Stvari su se postupno pokrenule, pa danas eto, 10 godina kasnije, objavljujemo već četiri broja godišnje.
Recite mi, molim Vas, nešto više o koncepciji časopisa.
Naš osnovni cilj je dati točne informacije o Bugarima, o Bugarskoj, o bugarskoj povijesti i kulturi. Nismo fokusirani samo na probleme Bugarske zajednice, jer, kao što sam rekao, ona je uistinu veoma mala. Većina Bugara koji ovdje žive su ljudi u godinama i gotovo su se asimilirali, neki su ovdje i rođeni. Ima i onih koji nisu bili u Bugarskoj i ne znaju bugarski jezik. Rad Zajednice usredotočen je prije svega na obilježavanje nekoliko važnih bugarskih praznika, kao što su Nacionalni praznik, 3. ožujka, Dan bugarske pismenosti i kulture, 24. svibnja, Dan narodnih buditelja, 1. studenoga. Stoga su pera onih koji pišu u časopisu usmjerena ne samo na rušenje stereotipa prošlosti. Naš osnovni cilj je da naše čitatelje, Bugare i Hrvate, upoznamo s povijesnim vezama između dva naroda, da ih informirano o doprinosu bugarskih i hrvatskih političara, povjesničara, kulturnih djelatnika i javnih osoba o razvitku naše suradnje. Mogu reći da naš časopis od samoga početka ima prije svega obrazovni cilj i bilo je potpuno prirodno da bude dvojezičan – na bugarskom i na hrvatskom jeziku. S vremenom je došlo do formiranja veoma zanimljivih rubrika, poput rubrika Prisjetimo se, Bugari kojima se ponosimo, I to je Bugarska, Osobne veze, Ljepote Bugarske i drugih. Osim toga, predstavljamo bugarske običaje i bugarsku nacionalnu kuhinju, koja u Hrvatskoj ima puno poklonika.
Činjenica je da naš časopis dobiva puno pohvala ne samo za sadržaj nego i za njegov izgled, što je također Vaša zasluga.
Već od prvoga broja osobita je pozornost posvećena naslovnici „Rodne riječi“. Tada je to bila zanimljiva kombinacija, njezino grafičko oblikovanje predstavljalo je početke bugarske i hrvatske pismenosti – glagoljicu, koja se kasnije podijelila na dva dijela, latinicu kod Hrvata i ćirilicu kod Bugara. S takvom naslovnicom htio sam još jednom da se naglase zajednički korijeni naše povijesti i kulture. S godinama smo stekli iskustvo pa su se rađale nove, još bolje ideje. Danas „Rodna riječ“ ima uistinu najbolji grafički dizajn od svih izdanja nacionalnih manjina. Čak je i emisija hrvatske nacionalne televizije „Prizma“, koja se bavi isključivo pitanjima nacionalnih manjina, emitirala poseban prilog posvećen uspjesima našeg časopisa. Uredništvo „Rodne riječi“ je 2010. g. dobilo čestitke iz kabineta tadašnjeg bugarskog predsjednika g. Georgija Parvanova.
Gospodine Ivanov, ove godine slavite i jedan osobni jubilej, navršili ste 70 godina! Dopustite mi da Vam tim povodom čestitam u ime naše redakcije. Želimo Vam dobro zdravlje, sreću i mnogo novih uspjeha ne samo u objavljivanju „Rodne riječi“. Jer, Vaše je ime povezano i s djelatnošću Nacionalne zajednice Bugara u Hrvatskoj, čiji ste predsjednik od samoga njezina osnutka 22. srpnja 1998. g. U tih 15 godina imali ste mnogo obaveza, Vaš je osobni život sigurno ponekad bio na drugome mjestu…
Uvijek kad čovjek ima određene obaveze i smatra da one nisu za njegov osobni probitak, nego za dobro više ljudi, vrijeme prolazi brže. Često se dogodi da društveni život istisne osobni. Kad se sada osvrnem unatrag, shvaćam da je bilo tako. Ulazim u osmo desetljeće svog života, od kojeg sam najveći dio proveo u Zagrebu. Ono što me vodilo u mojem radu i odredilo moj odnos prema Bugarskoj, bili su moji korijeni. Odrastao sam u domoljubnoj sredini – moja obitelj potječe iz Koprivštice. Malog, lijepog gradića, poznatog po svojim revolucionarima, po dizanju Travanjskog ustanka. U Podbalkanu, odnosno u Koprištici i drugim malim gradovima koji se nalaze u podnožju Stare planine, rođeni su mnogi bugarski književnici i intelektualci. Ima tu nešto i u genima… Druga je stvar što se Bugari u stranim zemljama jako brzo prilagode lokalnom okruženju. Ali, ako su odgajani u domoljublju, ono ostaje zauvijek…
Je li najmlađa generacija odgojena u domoljublju?
Danas se živi, rekao bih, u jednom ludom, globaliziranom vremenu. Mladi na stvari gledaju, za razliku od nas, s jednog posve drukčijeg kuta. Sjede ispred računala, važnije im je da kontakte ostvaruju putem Facebooka nego li da dođu u naš klub.
Točno, ali Vi ste sve napravili da Nacionalna zajednica Bugara ima i uređuje svoju internetsku stranicu. I ona je, kao i naš časopis, koji se može dijelom vidjeti i na toj stranici, na hrvatskom i na bugarskom jeziku….
Mislim da smo brzo i dobro reagirali na izazove vremena. Mnogo je mladih Bugara i Hrvata koji posjećuju našu stranicu. Njihovi komentari na objavljene tekstove su pozitivni.
Čeka Vas još mnogo posla, ali i dosad napravljeno nije malo. Recite nam u nekoliko riječi koje ste projekte završili u ovih 15 godina, što je u usporedbi s Vašom 70. obljetnicom uistinu jako kratko.
U proteklim godinama uspjeli smo registrirati crkvenu općinu, urediti naš klub, objavljivati časopis. Zajedno s Hrvatsko-bugarskim društvom odali smo priznanje jednoj važnoj skupini Bugara koji žive u Hrvatskoj, a koji su zaslužni za razvoj hrvatske glazbene kulture – mislim na objavljivanje monografije „Bugarski pjevači na hrvatskoj opernoj sceni“. S knjigom „Ratnici milosrđa“ odali smo počast bugarskim časnicima i vojnicima koji su poginuli na hrvatskom tlu u završnim operacijama Drugoga svjetskoga rata, a uskoro izlazi i monografija o bugarskim vrtlarima. Zahvalni smo ovim skromnim ljudima koji su se još početkom 19. st. usudili doći ovdje, daleko od svojih rodnih mjesta i poštenim radom dali svoj doprinos raznovrsnosti i razvoju hrvatskog vrtlarstva. Ovom monografijom zatvaramo jedan ciklus – odavanja priznanja svim važnim skupinama Bugara koji su živjeli i žive u Hrvatskoj, a koji su ostavili neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti. Čeka nas rad na drugim projektima – drugu godinu zaredom organiziramo tečaj bugarskog jezika, naš folklorni sastav nastavit će sudjelovati na različitim događanjima, naš će časopis biti još bolji.
U ovim danima Vašeg jubileja, kakvi su Vaši osobni planovi?
Da radim u interesu bugarske zajednice sve dok budem imao snage.
Razgovarala Diana Glasnova
Prevela Katica Sedlar