Poštovana akademkinjo Nazor, prošle godine Bugarska akademija znanosti u svom informacijskom biltenu “Bulgaristika Bulgarika”, obilježila je Vaš osamdeseti rođendan. Recite, molim Vas, od kada surađujete s bugarskim znanstvenicima? I kako ocjenjujete tu suradnju?

Zahvalna sam Bugarskoj akademiji, svim znanstvenicima i mlađim kolegama Margareti Dimitrovo
j i Simeonu Stefanovu, koji su povodom mojega osamdesetoga rođendana prikazali moj život i rad. S bugarskim znanstvenicima surađujem od 1963. g., otkada je u Staroslavenskom institutu u Zagrebu održan sastanak Međunarodne komisije za crkvenoslavenske rječnike. Tada je iz Sofije na sastanak došla prof. Dora Mirčeva. Ujesen iste (1963.) g. u Sofiji sam sudjelovala na Petom međunarodnom slavističkom kongresu. Dirnula me pažnja mladog Bugarina: za vrijeme kongresa nosili smo bedževe s imenom i prezimenom. Usred gužve u autobusu mladi čovjek ustupa mi sjedalo i kaže: Vladimir Nazor, književnik, Hrvatska. Zahvaljujući organiziranoj ekskurziji, obišla sam dobar dio prelijepe Bugarske.

Od 1962. godine radite na Staroslavenskom institutu u Zagrebu, a kasnije ste godinama bili ravnateljica te značajne ustanove – sve do Vašeg umirovljenja 2005. g. Čime su Vas glagoljica i staroslavenska književnost privukle i tako dugo zadržale Vašu vjernost – od doktorata (1965.) s temom „Senjski ‘Transit sv. Jerolima’, g. 1508“, do teksta „Još glagoljskih Pazinskih fragmenata iz početka XIV. stoljeća“, objavljen u Slovu, 2010. g.?

Za vrijeme studija bila sam demonstrator prof. Josipu Hammu na Katedri za starocrkvenoslavenski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na njegovu preporuku primljena sam za asistenta za starocrkvenoslavenski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru, na katedri prof. Dalibora Brozovića, dugogodišnjega predsjednika Hrvatsko-bugarskoga društva. Nekoliko mjeseci sam čekala da se odobre sredstva za Zadar. U isto vrijeme u Staroslavenskom institutu u Zagrebu počeli su pripremni radovi na Rječniku crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, pod vodstvom prof. Josipa Hamma i Vjekoslava Štefanića. U institutu sam imala prilike vidjeti mnoge hrvatske glagoljske rukopise u fotokopijama, faksimilna izdanja glagoljskih spomenika, stručnu literaturu o glagoljaštvu. To me je opčaralo. Prof. Štefanić mi je rekao da su mi u Institutu uvijek otvorena vrata. U Zadru mi je prof. Brozović prepustio predavanja i seminare iz starocrkvenoslavenskoga. Začudo, studenti su voljeli moj predmet. Ali, u to je doba Zadar bio prometno izoliran. Na fakultetu nije bilo nikoga tko se sustavno bavio starocrkvenoslavenskim. U Staroslavenskom je institutu sve posvećeno struci. Zato sam se 1962. godine vratila u Institut.

Za to što sam postigla umnogome dugujem Staroslavenskom institutu, ponajprije Vjekoslavu Štefaniću, prvaku u istraživanju glagoljaštva i jednom od utemeljitelja Staroslavenskoga instituta. Vjekoslav Štefanić bio je prijatelj Ivana Dujčeva, koji je nekoliko puta posjetio Staroslavenski institut zajedno sa svojim mladim suradnicima.

Poznato je da postoje dvije vrste glagoljice – uglata (hrvatska) i obla (bugarska). Vi ste, gospođo akademkinjo, stekli priznanje (u Hrvatskoj i u svijetu) kao jedna od najznačajnijih istraživačica hrvatskoga glagoljaštva, osobito glagoljaškoga tiskarstva. Ogroman je Vaš doprinos u priređivanju i izdavanju starih tiskanih knjiga i glagoljaških rukopisa, koje ne samo što osvjetljuju povijest hrvatske kulture, one osvjetljuju i Ćirilo-Metodsku baštinu te njezinu ulogu u slavenskim kulturama. Koji su najvrijedniji glagoljaški rukopisi do sada izašli?

Među najvrednija izdanja, u kojima sam sudjelovala, svakako su izdanja dviju temeljnih glagoljskih bogoslužnih knjiga: „Misala“ Hrvoja Vukčića Hrvatinića s početka 15. stoljeća i plenarnoga (potpunoga) Drugoga novljanskog brevijara iz 1495. godine. „Hrvojev misal“ jedan je od najljepših glagoljskih rukopisa: ukrašen je s 96 minijatura, 4 ilustrirana inicijala, oko 380 velikih i mnogo manjih inicijala. Izdanje je izašlo u dvjema knjigama: faksimil u boji, u svemu vjeran originalu, i kritičko izdanje teksta latinicom, koje smo priredile kolegice Marija Pantelić, Biserka Grabar i ja, a uredio Vjekoslav Štefanić.

Brevijari (časoslovi) su bogoslužne knjige katoličke crkve, koji sadrže službenu molitvu po rimskome običaju. Iz njih klerici i redovnici po dužnosti, najčešće zajednički, mole u noćnim i dnevnim satima (časovima). Potpuni brevijari, kakav je Drugi novljanski, sadržavaju između ostalih tekstova, biblijska čitanja starozavjetnih knjiga (npr. potpun Psaltir) i liturgijski legendarij u sanktoralu, „iznimno značajan i u dosadašnjim istraživanjima samo dotaknut korpus hrvatske martirološke i hagiografske proze“ (Ivanka Petrović). Objavila sam zajedno s dr. sc. Marijom Pantelić, faksimil rukopisa s iscrpnim opisom i detaljnim bibliografskim pregledom, te popisom biblijskih i homilelskih čitanja. Sama sam pak priredila nekoliko kritičkih izdanja, tiskanglagoljicom Senju (1494.-1508.) i Rijeci (tiskara Šimuna Kožičića 1530. do 1531.), od kojih su se očuvali vrlo rijetki originalni primjerci. Nekoliko originalnih primjeraka tiskanih u Rijeci otkrili su u talijanskim knjižnicama bugarski kolege Aksinija Džurova i Krasimir Stančev.

Od samog početka uključili ste se u rad na jednom velikom projektu – izradi Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Koji je temelj tog Rječnika i kakav je njegov značaj za hrvatsku leksikografiju?

Temelj su glagoljski rukopisi (i inkunabule) pisani (i tiskani) na crkvenoslavenskom jeziku. Ponajprije to su biblijski i liturgijski tekstovi te dijelovi glagoljskih zbornika. Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije izrađuje se na korpusu od šezdesetak glagoljskih izvora i uklapa se u zajednički projekt ostalih redakcija. Iniciran je na IV. međunarodnom slavističkom kongresu u Moskvi 1958. g. To je prvi rječnik (još nije gotov) crkvenoslavenskoga jezika koji je funkcionirao kao književni (liturgijski) jezik. Ide u temeljna djela hrvatske (i ne samo hrvatske) leksikografije.

Vaše iznimno aktivno djelovanje na promicanju i popularizaciji hrvatske glagoljaške baštine dovelo je i do onoga što je jako važno – hrvatska glagoljica nije pala u zaborav! Štoviše, danas puno djece sa zanimanjem proučava glagoljicu i sudjeluje u radu malih glagoljaških akademija. Prepoznatljivi su i jako traženi hrvatski suveniri s glagoljskim slovima. Ima li još prostora za popularizaciju hrvatske glagoljaške baštine?

Ima. Nastaviti, na primjer, ono što smo počeli: pojedine glagoljske biblijske i književne tekstove objavljivati latinicom onako kako se čitaju, potkrijepiti ih faksimilima iz glagoljskih izvora i opremiti kratkim uvodom. Do sada smo u posebnim knjižicama objavili Očenaš iz svih glagoljskih misala (Erasmus naklada), pa Pjesmu nad pjesmama iz dvaju glagoljskih brevijara, pripremljena je Legenda o Mariji Magdaleni iz jednoga glagoljskoga zbornika. Spomenuta izdanja lijepo je slikovno interpretirala Vjera Reiser i ona su dobro prihvaćena, nekima su naklade iscrpljene. Na taj se pristupačniji, popularan način današnji čitatelji upoznaju sa starim pismom, starim tekstovima i crkvenoslavenskim jezikom na koji su prevedeni hrvatski glagoljski biblijski i liturgijski tekstovi te pojedini prilozi u zbornicima. Erasmus je počeo s izdavanjem niza suvenira hrvatske baštine (u obliku mapa s razglednicama i motivima iz glagoljske baštine). Izašli su i „Šimun Kožičić Benja i njegova tiskara u Rijeci (1530./1531.)“, „Evanđelisti u Hrvojevu misalu“ i „Rukom pisana hrvatska glagoljica“. To je profinjen način promicanja hrvatske glagoljske baštine, što treba nastaviti.

Poštovana gospođo akademkinjo, Bugarska slavi Dan svetih braće Ćirila i Metoda, 24. svibnja, kao Dan bugarske prosvjete i kulture i slavenske pismenosti. Molim Vas, recite na kraju našeg razgovora čitateljima časopisa „Rodna riječ“ koja je, po Vama, uloga bugarske glagoljice i starobugarske knjizevnosti za razvoj slavenske pismenosti i kulture?

Sveti Ćiril i Metod prvi su veliki slavenski učitelji. Oni su utemeljili sustavno slavensko pismo, književni jezik i književnost te slavensko bogoslužje, za koje su priredili repertorij priručnika. Pismo je mnogo kasnije u Hrvatskoj dobilo ime glagoljica po glagolu glagoljati (govoriti), koji se često javlja u tekstovima evanđelja. Prvobitan oblik pisma poznat je kao okrugla ili bugarska glagoljica, jer je kružić jedan od njezinih karakterističnih elemenata. Jezik je u znanosti poznat pod nazivom starobugarski i češće pod nazivom starocrkvenoslavenski (staroslavenski), jer je to svojevrstan opći slavenski književni jezik. Naime, nakon Metodove smrti 885. g., slavensko je bogoslužje zabranjeno u Moravskoj, a Metodovi su učenici prognani. U Bugarsku su došli najbolji učenici i ondje su nastavili s njegovanjem ćirilometodske tradicije pod zaštitom kneza Borisa i cara Simeona. Za vladanja cara Simeona i kasnije (u X. i XI. st.) došlo je do procvata starobugarske književnosti. Iz Bugarske se kulturno nasljeđe Svete Braće proširilo – doduše više u ćirilskom, manje u glagoljskom ruhu – na susjedne balkanske zemlje (Srbiju i Duklju), te na sjever u Rusiju. Po onome što su Ćiril i Metod učinili, Vjekoslav Štefanić, temeljiti istraživač njihova nasljeđa u Hrvatskoj, smatra ih „pravim herojima i revolucionarima“.