Godine 1762. – točno prije 250 godina, Paisij Hilendarski, svećenik sa Svete Gore, Atosa, završava svoju knjigu „Povijest slavjanob’lgarska“.
Domoljubno nadahnuće je njezina najistaknutija osobina. Otac Paisij u svom tekstu navodi: „Silno sam zavolio bugarske ljude i domovinu i uložio sam veliki trud da bih iz različitih knjiga i povijesti uspio prikupiti i objediniti povijest bugarskog naroda u ovoj mojoj knjižici za vašu korist i pohvalu. Napisao sam je za vas koji volite svoj narod i bugarsku domovinu i volite znati o svome narodu i jeziku.“
Krajem XVIII. st. bugarski narod već četiri stoljeća lišen je svoje države, aristokracije i crkvene hijerarhije. Politički ga je ugnjetavala osmanska vlast, a duhovno – helenizirana Carigradska patrijaršija. U toj mračnoj epohi, redovnik Paisij drznuo se uzdignuti prizivanje sjećanja na herojsku prošlost i podijeliti svoje divljenje prema ljepoti i snazi rodnog jezika, kako bi probudio osjećaj nacionalnog dostojanstva u svoje braće Bugara. „O nerazumni narode! Zašto se sramiš zvati Bugarinom i ne čitaš i ne govoriš svojim jezikom… Od svog slavenskog roda najslavniji su bili Bugari, prvi su se zvali carevima, prvi su imali patrijarha, prvi su se krstili, vladali su mnogim zemljama… i prvi slavenski sveci zasjali su iz bugarskog roda i jezika.“
Uz domoljublje, druga bitna osobina „ove knjižice“ je što je u cijelosti napisana po načelima racionalizma, svojstvenog razdoblju Prosvjetiteljstva. Misao vodilja cijelog djela je „čitaj da bi znao“. Često se ponavljaju riječi razum, znanje, istina, mudrost, učenje, književne vještine.
Pjesnik Ivan Vazov ovako procjenjuje spoznajnu vrijednost knjige:
„Ona je otkrivenje, Božja blagodat –
mladog čini mudrim, a starog – mladim,
tko je pročita neće se kajati,
tko zna nju, mnogo će znati“.
Hrabri Paisijev poziv naišao je na široki odjek. Knjigu, napisanu s mnogo ljubavi prema bugarskom narodu, silno je zauzvrat volio i on. Poznato je oko 60 njezinih prijepisa, a vjerojatno ih je bilo i više. Riječ redovnika sa Svete gore oblikovala je ideje generacija prosvijećenih Bugara. Izniman je doprinos njegova truda u izgradnji bugarske nacije. Još 1871. g. profesor Marin Drinov povezuje zbirku „Povijesti slavjanob’lgarske“ s početkom bugarskog Preporoda. Usprkos djelomičnih promjena, ova je teza zadržala svoje mjesto u povijesnim prikazima Bugara. Mala knjižica svetogorskog svećenika s razlogom se smatra zorom nove epohe, u kojoj Bugari stvaraju svoju modernu naciju, obrazovni sustav i slobodnu državu.
* *
U „Povijesti slavjanob’lgarskoj“ čitatelj može pronaći i „hrvatsku vezu“. Potražio sam je na tri mjesta – u književnosti, u osnovama na kojima je napisana „Povijest slavjanob’lgarska“; u slavenskoj ideji, koja je ispunjava; u poštovanju koje su bugarski katolici ukazivali djelu.
Paisij Hilendarski piše da je koristio mnoge podatke iz knjige „nekog Mavrubira, Latinjanina“. Bugarin naziva Mavrubirom benediktinskog svećenika Mavra Orbinija, rođenog u Dubrovniku. Orbinijeva knjiga „Kraljevstvo Slavena“ ističe prošlost samo Južnih Slavena.
Ideja o slavenskoj zajednici prisutna je u svećenikovoj čitavoj knjizi, a da su Bugari Slaveni, dosljedno se navodi. Dovoljno je osvrnuti se na sam naslov knjige ili na tvrdnju u njoj, da su se zbog „rijeke Bolge oni Slaveni nazivali Bugarima“ (pod Bolgom misli na Volgu). Bugarski jezik se hvali upravo kao jedan od slavenskih jezika.
Zanimljiv detalj je odnos spram katolika i njihovog prihvaćanja knjige. Povijesni razotkrivajući patos usmjeren je, prije svega na asimilatorska nastojanja Grka i protiv turskog nasilja, a ne protiv sljedbenika Pape. Za Paisija je ključno nacionalno, a ne vjersko razlikovanje. Nadahnuto djelo pravoslavnoga svećenika uživalo je veliko zanimanje kod Bugara-katolika na području Plovdiva u preporodno vrijeme. Dokaz tomu je nekoliko primjeraka koje su prepisali predstavnici ove zajednice, a koji se danas čuvaju u Nacionalnoj knjižnici u Sofiji.
* *
Ove godine obilježavamo 100 godina od pobjedonosnog Balkanskog rata kojim su oslobođena bugarska područja u Makedoniji, Rodopima i Strandži. Ali, jednako tako trebamo se s velikim uvažavanjem prisjetiti odlučnih pobjeda bez prolivene krvi koje je „Povijest slavjanob’lgarska“ izvojevala u oslobađanju bugarskog duha, u ime nacionalnog i ljudskog dostojanstva, bugarske slobode i prosvjećenoga uma.
(Prevela Katica Sedlar)