29. listopada 2012. g., Sofija
U jesensko jutro, središtem Sofije teško je odzvanjao zvuk crkvenog svečanog zvona. Bilo je to veliko zvono crkve, spomenika kulture „ Sv. Aleksandar Nevski“. Njegov je veličanstveni zvuk nekoliko minuta lebdio ponad ljudi, automobila i okolnih zgrada-simbola grada – Sofijskog sveučilišta, Nacionalne knjižnice, Umjetničke akademije. Uslijedio je trenutak tišine, a potom, poput ushićene jeke zapjevaše najmanja zvona hrama. Pridružuju im se i ona srednja, a na samome kraju uključila su se i dva najteža crkvena zvona. Bila je to svečana zvonjava prije svete liturgije povodom stote obljetnice patrijaršijske katedrale „Sv. Aleksandar Nevski“ – simbola Sofije i Bugarske, i jedne od najveličanstvenijih građevina na Balkanskom poluotoku.
Čini se kao da zlatne kupole hrama više bliješte nego inače. Pozlaćene i bakrene, površine od čak 4000 m², najupečatljivije su obilježje ovog spomenika. Zaobljene i mekih linija, kupole pravoslavnih hramova nalikuju aureoloma svetaca na ikonama i izražavaju onu dobrotu i blagost koje su emanacija pravoslavlja. Zlato na zlatnim kupolama hrama-spomenika stvara sugestiju božanskoga sjaja a time istodobno i veliča velike podvige zemaljskih heroja – cara Aleksandra II., kojeg Bugari zovu Carem Osloboditeljem, čiji je zaštitnik bio sv. Aleksandar Nevski, i onih 200 000 ruskih vojnika, poginulih za oslobođenje Bugara od turskoga jarma.
Upravo je u znak svenarodnog priznanja ruskim osloboditeljima, a prema prijedlogu Petka Karavelova, i izgrađen ovaj hram-spomenik kulture. Arhitektonski projekt napravio je poznati ruski arhitekt, profesor Sanktpeterburške umjetničke akademije Aleksandar Pomercanev. Za mjesto na kojem će se nalaziti crkva odabrana je najviša točka unutar tadašnje Sofije, dio nekropole antičke Serdice. Kamen-temeljac monumentalnog hrama postavljen je 3. ožujka (19. veljače prema starom kalendaru) 1882. godine, a povodom četvrte obljetnice potpisivanja Sanstefanskog mirovnog sporazuma. U temelje je ugrađena metalna kutija s imenima članova vlade. Izgradnja hrama završena je 1912. g., a zvona su se u prijestolnici po prvi puta oglasila 13. ožujka 1913. g., kako bi objavila bugarsku pobjedu kod Edirnea (Odrina).
Arhitektonski, hram-spomenik „Sv. Aleksandar Nevski“ je impresivna petobrodna bazilika, pretežito neobizantskog stila s ruskim i bugarskim stilskim elementima. U ovu prostranu crkvu stane oko 5000 ljudi. Jasno naglašena središnja kupola visoka je 45m, a oko njezina kruga tankim zlatnim slovima ispisan je „Oče naš“. Unutrašnjost hrama uzdužno je podijeljena na tri dijela – prepratom s dvije kapele, središnjim, petobrodnim dijelom s dvije natkrite galerije, i oltarom s tri trona. Srednji je posvećen sv. Aleksandru Nevskom, južni – sv. Caru Borisu I. Krstitelju, a sjeverni – Svetoj braći, Ćirilu i Metodu.
Zvonik hrama visok je oko 53m. Do dvanaest zvona, ukupne težine od 23 tone i napravljenih u Moskvi, vodi 220 zavojitih stepenica. Njima se već 30 godina uzastopno – povodom blagdana ili žalosti – jednom prije liturgije i drugi put poslije nje – penje 83-godišnja Marija Z’bova – kršćanka velike vjere, dobrote i ljubavi u svom srcu.
U podrumu crkve nalazi se kripta. Bila je zamišljena kao grobnica, a od 1965. g. je muzej srednjovjekovne i antičke umjetnosti u sklopu Nacionalne umjetničke galerije. U njoj se mogu vidjeti neke od najljepših bugarskih ikona i fresaka iz razdoblja od XII. do XIX. stoljeća.
Vanjski zidovi hrama-spomenika kulture „Sv. Aleksandar Nevski“ obloženi su bijelim kamenom iz Vrače, koji su na granitnom postamentu, visokom 1,4 m. Na zapadnoj fasadi, na visini od 30m, ugrađena je, kao mozaik, ikona zaštitnika hrama, sv. Aleksandra Nevskog, a s obje strane glavnog ulaza stoje dvije mramorne spomen-ploče, s tekstom: „Za ovjekovječenje bratske ljubavi i duboke zahvalnosti ruskom narodu zbog Oslobođenja Bugarske 1878. g.“.
Teška crkvena rezbarena vrata, napravljena od slavonskoga hrasta i ukrašena rozetama u obliku križa, odijeljuju vanjski svijet od unutrašnjosti hrama. Neopisiva je raskoš koja se otkriva očima kad se prekorači prag. Neopisiv je nezemaljski zvuk crkvenog zbora, i osjećaj spokoja, blagosti, smirenosti pred Božjom uzvišenošću. Bogati svijećnjaci, napravljeni u Muenchenu, skupi materijali iz cijeloga svijeta – talijanski mramor, brazilski oniks, alabaster, mozaici savršene preciznosti bugarskih majstora, samo su neki od detalja crkve. Neopisivi su i najdragocjeniji dragulji hrama – njegove izuzetne ikone, radovi ruskih, bugarskih, čeških i slovačkih umjetnika. U hramu su 82 ikone u ulju i 273 freske u temperi.
6. studenoga 2012., Sofija
I tog se jutra centrom Sofije pronijela zvonjava zvona hrama, spomenika kulture, no, bila je to tužna zvonjava… Zvona su oglasila smrt bugarskog patrijarha Maksima. Poglavar bugarske pravoslavne crkve umro je poslije kratke bolesti u 98. godini. Patrijarh Maksim bio je na čelu Bugarske crkve 41 godinu. Ljudi koji su se u crkvi poklonili njegovim ovozemnim ostacima, opisivali su ga kao zaslužnog, iznimno blagog i nadasve mudrog čovjeka. Počivao u miru!
27. studenoga 2012. g., Sofija
U hladno zimsko jutro u blizini katedrale, spomenika kulture „Sv. Aleksandar Nevski“ čuje se samo svakodnevna gradska vreva. Danas su zvona utihnula. Nebo je sivo, trg je siv… A između njih – kao između neba i zemlje i istodobno kao znak razlikovanja svjetovnog od duhovnog – uzvisuje se hram. Njegove kupole, prekrivene bakrom i zlatom, natječu se s Vitošom, a planina se natječe s vječnošću…
(Prevela Katica Sedlar)