Autor: Marija Ivanova •

Christo – pod tim je imenom poznat umjetnik bugarskog podrijetla Hristo Javašev. U svijetu se pročuo nakon “umatanja” Reichstaga, “umatanja” pariškog mosta Pont-Neuf, dijela australske obale, po žutim i plavim šatorima u američkoj i japanskoj dolini, po ZavjesamaVratnicama u Central Parku, i nakon još mnogo drugih veličanstvenih i umjetničkih projekata.

Danas Christo živi u New Yorku, radi u svome ateljeu – u istom onom u kojem je zajedno sa svojoj suprugom – Francuskinjom Jeanne-Claude započeo svoju karijeru u SAD-u, 1964. g.

Kad sam pobjegao od komunizma…

Hristo Javašev rodio se u Gabrovu i potječe iz stare razgradske obitelji. Njegov djed – akademik Anani Javašov, otkrio je ruševine starog antičkog rimskog naselja Abritus. Godine 1956. Hristo, tada 21-godišnji student na Umjetničkoj akademiji u Sofiji, odlazi rodbini u Češku. Tamo saznaje da u Beču postoji izbjeglički logor. U filmu Tome Tomova, snimljenom povodom umjetnikovih 75 godina, Christo govori da mu je na Akademiji bilo užasno dosadno, nije bilo nikakvih primjera stranih umjetnosti. Priča o onome „…pomanjkanju zraka, informacija i drugih stvari“, što otključava njegovu želju da ode van, da nauči nešto više. Zajedno s nekoliko Čeha podmićuje češke carinike i penje se na teretni vlak s medicinskom pomoći za Austriju. Zamrli u šutnji i očekivanju, ukočeni od studeni, 10. siječnja 1957. g. neopaženo prelaze granicu. Bio je to najhladniji dan u umjetnikovu životu. Beč je postao njegov izlaz prema slobodnome svijetu, prema Zapadu. Ali Christo se želi baviti umjetnošću i zato u ožujku 1958. godine odlazi u Pariz. U umjetničkoj prijestolnici svijeta ustaje u 4 ujutro kako bi radio na zelenoj tržnici, prao automobile i portretirao – nešto što s tipičnom bugarskom samoironijom zove – „prostitucijom“ jednog umjetnika. Slikajući portrete Christo upoznaje Jeanne-Claude, Francuskinju iz bogate i poznate obitelji, rođenu istoga datuma kad i on – 13. lipnja 1935. g. Obitelj se, naravno, protivila vezi s jednim bugarskim crtačem, siromahom i emigrantom. Jeanne-Claude napušta svoje bližnje i zajedno s Christom kreće težim putem, na kojem se stvara umjetnost, postaje ime u stvaralačkom svijetu, postaje svjetski slavan.

Poklanjam ti ovaj grad…

Godine 1961. Christo i Jeanne-Claude, koji u to vrijeme žive u Parizu i imaju jednog sina, u Kolnu održavaju svoju prvu izložbu na otvorenome. S papirom za pakiranje omotali su bačve i jedan automobil. Izložba je organizirana uz posebno dopuštenje lučkih vlasti, trajala je dva tjedna i postigla velik uspjeh. Godine 1962., 27. lipnja, ponovo uz službeno dopuštenje, Christo stvara artističku barikadu od 240 bačava, koja je na osam sati zatvorila parišku ulicu Visconti. Bio je to njegov protest protiv Berlinskoga zida, podignutoga 1961. godine. Ali, Christu i Jeanne-Claude Francuska postaje tijesna pa odlaze u Ameriku. Kad su stigli u newyorško pristanište, Christo je rekao Jeanne-Claude: „Poklanjam ti ovaj grad…“ Njihovu prvu američku izložbu organizirao je Leo Castelli, koji im je prepustio jedan zid u svojoj maloj galeriji. Na preostala tri zida svoje radove izlagalo je troje drugih umjetnika.

 

Umatanja su pozivi za slobodu

Christo i Jeanne-Claude osmislili su jedinstvenu autorsku metodu – umatanje. Avangardne tehnike umjetnika ruše tradicionalna shvaćanja umjetnosti, ruše tradicionalna shvaćanja o prostoru, što dovodi do rađanja slobode. Dvoje umjetnika stvara prostorne artističke instalacije koje na nov način promišljaju prostor – i vanjski i unutarnji. Što se nalazi ispod omotnog papira? Što govore oblici, skriveni u upakiranome i čvrsto omotani užem? „Umatanja su pozivi za slobodu“, rekao je Toma Tomov u filmu o umjetniku. U Christovim paketima, u predmetima omotanima papirom, zavezanima užem, osjeća se ona vrišteća potreba za slobodom zbog koje je još sasvim mlad pobjegao iz komunističke Bugarske. Nije slučajno što među umjetničkim instalacijama Christa i Jeanne-Claude središnje mjesto zauzima umotani Reichsteg. Godine 1995., 24. lipnja, zgrada Reichstaga je bila u cijelosti omotana nakon što su se pune 24 godine Christo i Jeanne-Claude borili za dopuštenje izvedbe ovog umjetničkog projekta. Dobivanje dopuštenja za svaku instalaciju, polemike o svakoj od njih su dio rada na projektu, još jedno mjerenje, još jedan detalj. Zgrada Reichstaga ostala je umotana 24 dana. „New York Times“ piše da je upakirani Reichstag spomenik demokracije i da se čini kao da su umjetnici tako previli rane Istoka i Zapada.

 

Prolaznost kao umjetnički credo

Stremljenje prema slobodi i prema umjetnosti je Christov životni pokretač. Njegovi radovi kratko traju. Svaka pojedina instalacija na neki način produljuje neko određeno kratko vrijeme. Ova prolaznost ustvari je sloboda. Kod svakog projekta prostor se viđa novim očima, postaje dio jednoga novoga svijeta koji prije nije postojao i nikad više ni neće. Kroz platno s kojim je umotan objekt po prvi puta možeš čuti nov zvuk vjetra, vidjeti odbljesak sunca kakav se nikad više neće ponoviti. Ovaj efekt dulje traje od same instalacije. Godinama nakon što na mjestu svakoga projekta neće ostati ni traga, oni koji su vidjeli instalaciju sjećat će se onoga što su tada vidjeli, čuli, što su doživjeli.

 

Etikete su za vino

„Etikete su za vino“, rekla je Jeanne-Claude kad su je natjerali da odredi njihovu umjetnost. Ipak, ona bi se najprije mogla definirati kao Environmental Art. Jer se događa u prostoru, neovisno je li riječ o gradskom ili izvangradskom. Nijedna instalacija poznatih umjetnika nije zamišljena da je se gleda iz zraka. I umotan dio australske obale, i umotano drveće, i u platno omotani otoci, i žuti i plavi šatori u SAD-u i Japanu, i newyorške Vratnice, sve je napravljeno tako da se promatra sa zemlje. Da se može proći ispod njih, da ih se vidi s mosta, ili iz čamca… S razine pogleda svakog pojedinog čovjeka.

Umjetnički projekti Christa i Jeanne-Claude nisu imali sponzora, nisu koristili darove. Dvoje umjetnika sve su sami financirali. Nisu željeli biti vezanih ruku ili ovisni. „Dolazim iz bivše komunističke zemlje i ništa ne radim na silu“, rekao je Christo. Njihovi se radovi ne prodaju, ne nude ih agencije. Umjetnici ne dobivaju novac ni od prodaje plakata, autograma, suvenira, knjiga ili filmova. Prihode dobivaju samo od skica i pripremljenih crteža za svaki projekt, od kolaža ili maketa koji su vrlo cijenjeni i prodaju se po visokim cijenama.

Sami projekti donose velike prihode gradovima ili području gdje su postavljeni. Primjerice, od Christovih i Jeanne-Claude Vratnica u Central Parku, grad New York je uprihodio 254 milijuna dolara. Četiri milijuna posjetitelja prošetalo je u dva tjedna parkom čijim se šetnicama vijorilo 7503 svijetlonarančastih platnenih traka. Poslije svake instalacije, platno, kao i svi građevinsko-konstruktorski elementi su reciklirani.

Da završim projekt „Nad rijekom“

Christo danas radi na posljednjem projektu na kojem je radio zajedno sa Jeanne-Claude prije 18. studenoga 2009., kad je ona umrla u New Yorku od posljedica moždanog udara. Prema njezinim riječima upravo se posljednji projekt uvijek najviše voli. Christo nastavlja crtati u svojem newyorškom ateljeu, za svojim stolom starim više od 40 godina. Kontaktira sa zajedničkim obiteljskim prijateljima, sa svojom bugarskom rodbinom – sa dvojicom svoje braće – Ananijem Javaševim – glumcem, i Stefanom Javaševim – inžinjerom, sa svojim sinom, Kril Hristom, rođenim 1960. g., pjesnikom koji je objavio već pet pjesničkih zbirki, sa svojim unukom… Ali, danas je Christo sam, bez Jeanne-Claude… Za nju su riječi „Umjetnik se ne umirovljuje, umjetnik naprosto umre. Izgubi se u najstudenijoj zimi… u posljednje poslijepodne, u posljednjoj svojoj vlastitosti.

(Prevela Katica Brajković)