JOSIP JURAJ STROSSMAYER I BUGARSKI NAROD

 

 

U golemoj knjizi-spomenici Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski god. 1850.-1900., koju je svome biskupu posvetilo svećenstvo i povjereno mu stado, svestrano se opisuje đakovačka biskupija, njezina povijest i suvremenost, a zatim biskupov crkveni, društveni i politički rad i djelovanje. Posebice se u drugom dijelu knjige opisuje biskupov odnos prema slavenskim narodima, pa je tako jedan dio naslovljen Biskup i Bugari (str. 739-812). O Bugarima je biskup Strossmayer imao izrazito dobro mišljenje: često je o njima ponavljao rečenicu „vrijedan, umom i srcem zdravi, osobito pako radeni, čisti i pošteni bugarski narod“.

Zanimanje za Bugare bilo je kod Strossmayera od mladosti vrlo živo. I njegova doktorska disertacija vezana je za problematiku slavenskih naroda, posebice s obzirom na raskol koji nisu prouzročili pravoslavni Slaveni, u čemu slijedi i hrvatskoga pisca i pjesnika Antuna Kanižlića: Naslov na latinskom De schismate Graecorum cum praecipuo ad primatum Romani Pontificis respectu.

Biskup Josip Juraj Strossmayer osjećao se nasljednikom biskupa Metoda koji je papinskom odlukom bio poslan u Panoniju – Slavoniju kao legat – poslanik za sve Slavene. Zato je i razumljiva njegova suradnja s Franjom Račkim koji je među prvim učenjacima proučavao „vijek i djelovanje Svete Braće Ćirila i Metoda“. Rački je izdao glagoljskim slovima Assemanijev evanđelistar, prijepis iz 12. st. koji se čuvao u Rimu. O tekstu izbornoga evanđelja napisao je opsežnu povijest staroslavenskoga ćirilometodskoga prijevoda evanđelja, ali i povijest glagoljice kao prvoga slavenskog pisma; tada je smatrao, i pisao, da je obla glagoljica bugarska glagoljica. Napisao je povijest crkve u Bugarskoj, a i Povijest Bugarske koja je jedno stoljeće čekala da bude objavljena tiskom, na bugarskom i hrvatskom jeziku.

U pismu hrvatskomu banu, 1860., kad je položio glavnicu za osnutak Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Strossmayer želi da ova ustanova otvori vrata ne samo Hrvatima, Srbima i Slovencima nego i Bugarima „potomcima Ivana Egzarha i cara Simeona“. U znamenitom govoru u Hrvatskom saboru 1861. on tvrdi da „Balkanske gore nisu više gluhe“ te je uvjeren „kako zora bolje budućnosti i tamo počinje pomaljati svoje lice“. Mnoge je spoznaje o bugarskoj povijesti, o državi i crkvi, slavnoj prošlosti i žalosnoj sadašnjosti tada doznao od svoga najboljeg suradnika i prijatelja, Franje Račkoga, prvoga predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Strossmayer je svojim stipendijama pomagao mladim bugarskim studentima da u Zagrebu završe studij i da se vrate u domovinu koju je trebalo kulturno podizati. Obavještavao je europske političare pismima u kojima se zalagao za Bugare. Posebice su važna njegova pisma upućena engleskom političaru Gladstoneu da se zauzme za pravedno rješavanje tzv. Istočnoga pitanja. U jednom takvom pismu o Bugarima piše: „Bugari su vrlo miran, razuman i radin narod, bogat raznim vrlinama. A jedan moralan i radin narod je već samim tim (eo ipso) sposoban da sobom upravlja. Ako bi se nezavisna uprava dala ovom plemenitom slavenskom narodu, oslobodile bi se sile koje bi uskoro mnogo učinile za moralnu i materijalnu civilizaciju; a crkvena samouprava, već djelomično uvedena, poslužit će im kao škola za političku samoupravu“. Zato je i razumljivo da mu je teško na srce pao rat koji je Srbija pokrenula protiv Bugarske, i bila poražena, u čemu je vidio prst Božji. U pismu Franji Račkome pisao je: „Dragi Franjo! (…) Ne mogu Vam reći koliko me veseli da je pravedna stvar Bugara, pod zaštitom Božje providnosti pobijedila. Ruka je to Božja“.

Biskupa Josipa Jurja Strossmayera brojne su bugarske kulturne ustanove izabrale svojim počasnim članom. On se tim članstvom ponosio te je i materijalno pomagao njihov rad. Zato mi je drago da se prva svečana proslava 200. obljetnice od njegova rođenja održava upravo u Bugarskoj, u Sofiji. A u kršćanskoj tradiciji – Sofija znači ne samo Mudrost, nego označava i Logos – Drugu Božansku Osobu – Isusa Krista, kome je Strossmayer iskreno služio pod geslom „Sve za vjeru i Domovinu!“