Bugari u Hrvatskoj ponovo imaju razlog za obilježavanje iznimne obljetnice. Godinu dana poslije obilježavanja 100. obljetnice stvaranja Prve bugarske simfonije (Zagrebačke) Nikole Atanasova, u studenome 2013. bit će 100 godina od rođenja velike operne umjetnice Marijane Radev. Marijana Radev je u Bugarskoj gotovo nepoznata i to stoga što je svu svoju stvaralačku karijeru gradila i ostvarila u Zagrebu, Milanu, Londonu, Beču i drugim europskim gradovima.
U svojim dokumentima upisala je da je po nacionalnosti Hrvatica. No, to je ne čini manje Bugarkom, kojom se s pravom ponosimo. U talentu Marijane Radev, kćeri Bugarina i Hrvatice, postoji i dijelić iz Zemlje Orfeja, a njezino podrijetlo neraskidivo veže bugarski i hrvatski narod. Marijana je rođena 21. studenoga 1913. godine, u crnomorskom gradu Konstanci, gdje joj je otac bio direktor Ureda za graditeljstvo u upravi velike američke naftne kompanije „Vacuum Oil Company“. Našem čitateljstvu samo ću ukratko pojasniti da je grad Konstanca (Кюстенджа) pripadao Bugarskoj od 681. g., pod turskim ropstvom je od 1419. g., a odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. g., pripao je Rumunjskoj. U Konstanci su rođeni važni bugarski intelektualci i diplomati (Ivan Penakov, Kosta Spisarevski), kao i Sava Ognjanov, jedan od najvećih bugarskih glumaca i redatelja.
Majka Marijane Radev, Marija Martinić, potječe iz obitelji pomorskih kapetana Martinić i Paravić, iz primorskog grada Bakra. Marijanine roditelje najvjerojatnije su povezali plovidba, brodovi i pomorske veze dva lučka grada, Konstance i Bakra. Obitelj Radev se 1919. g. preselila u Zagreb, gdje je zauvijek i ostala.
Marijana je poslije završene srednje škole na Hrvatskom glazbenom zavodu upisala pjevanje na Glazbenoj akademiji, u klasi profesora Milana Reisera. Kao osamnaestogodišnjakinja debitira u premijeri „Božićne priče“ hrvatskog skladatelja i dirigenta Rudolfa Matza, i svojim glasom privlači pozornost stručnjaka. Do početka njezine profesionalne i pjevačke karijere proći će još pet godina, tijekom kojih je specijalizirala pjevanje u Trstu. Upravo u ovome gradu, u travnju 1937. g. ostvaruje svoju prvu ulogu – ulogu Marine u operi „Boris Godunov“. Potom slijede pozivi za koncerte i operna gostovanja u Rimu i Anconi. Usprkos svojoj mladosti i malome opernom iskustvu, Marijanin glas ostavio je snažan dojam na čuvenog talijanskog tenora Beniamina Giglija, koji je poziva da zajedno s njim pjeva u Cavaleriji rusticani, u ulozi Santuzze. Marijana ni u svojim najsmjelijim snovima nije mislila da će već u prvoj godini svoje karijere pjevati s opernim pjevačem kojeg su mnogi stručnjaci smatrali „novim Enricom Carusom“!
U Zagreb se vratila 1938. g., gdje je požnjela uspjehe kao Santuzza u Cavaleriji rusticani i Charlotte u Wertheru (1939. g.). Kritici su ushićeni, pohvale pljušte sa sviju strana. Podrobno se analizira njezin topli i izražajni glas i urođena artističnost.
Ali, ima uloga koje joj još više odgovaraju. Gotovo dvije godine po povratku u Zagreb, 22. lipnja 1940. g., Marijana Radev otpjevala je ulogu koja će postati mjerilo izvedbe u opernoj umjetnosti. Naime, nastupila je na sceni nacionalnog kazališta u Zagrebu, u Bizetovoj „Carmen“. Marijana te lipanjske večeri pjeva naslovnu ulogu, a kad se poslije posljednje scene spustio zastor, svima je bilo jasno: u izvedbi Marijane Radev, drska i strastvena Carmen pronašla je svoju dušu! Sljedećega dana su sve novine bile pune pohvala. Tijekom vremena, Marijana je svoju izvedbu dovela do savršenstva. U svojoj je karijeri Carmen otpjevala dvije stotine puta (!) na mnogim europskim scenama – od Zagreba, preko londonskog Covent Gardena i pariške Opére Comique do moskovskog Boljšog teatra. Operni kritici o njenim izvedbama nižu superlative: brilijantna, spontana i iskrena, Carmen koja izgara, pjevačica najviše klase s kojom smo doživjeli nešto posve novo, dosad neviđeno, temperamentna izvedba kakva se na opernoj sceni može rijetko vidjeti, takva Carmen čini nam se idealnom za onaj karakter kakvog je stvorio Bizet, iznimno glumačko ostvarenje koje bi trebalo biti primjerom…
Osim prve izvedbe Carmen, u životu Marijane Radev je 1940. g. došlo do još jednog uzbudljivog događaja. Po prvi put je sudjelovala u opernoj izvedbi na sceni Narodnog kazališta u Sofiji. Kakvi su je osjećaji preplavili sjećajući se kad je kao dijete napustila svoju prvu domovinu? Sada, kad kao međunarodno priznata pjevačica pjeva Charlotte i Carmen. Ova me je činjenica zaintrigirala da počnem tražiti gdje je prije izvela svoju čuvenu Carmen – na sceni u Zagrebu, u lipnju 1940., ili na kraju sezone 1939./1940. g. (odnosno, u proljeće) na sofijskoj sceni. No, to i nije toliko važno. Veliko priznanje doći će nakon izvedbe u Narodnom kazalištu u Zagrebu.
Sljedećih godina, Marijana Radev svoju kreativnost i pjevačko umijeće pokazala je pjevajući ulogu Bare u „Božićnoj priči“, Lidije u „Barunu Trenku“, Dome u „Eri s onoga svijeta“, Kundry u „Parsifalu“, Eboli u „Don Carlosu“, Azucene u „Trubaduru“, Amneris u „Aidi“, Ulrice u „Krabuljnom plesu“… Širina stila Marijane Radev je zadivljujuća, od Monteverdija i Kelemena, preko narodnih pjesama do velikih vokalno-instrumentalnih djela, bilo opera, bilo djela koncertnog karaktera. Dobitnica je niza hrvatskih i međunarodnih nagrada, a 1973. g., za svoj cjelokupan stvaralački rad dobila je nagradu „Vladimir Nazor“, zbog velikog doprinosa hrvatskoj glazbenoj umjetnosti.
Bogata profesionalna karijera Marijane Radev potrajala je punih 40 godina. Njena posljednja izvedba, uloga Slijepe žene u „Giocondi“ Amilcarea Ponchiellija, bila je 25. travnja 1971. g. Hrvatska publika i njezini kolege tada su je ispratili kao istinsku zvijezdu. Na izvedbi je gostovalo niz poznatih inozemnih umjetnika (Renato Cioni, Giampiero Mastromei, Bonaldo Giaiotti), dirigirao je Lamberto Gardelli, a sudjelovali su i hrvatski operni pjevači Branko Stilinović i Biserka Cvejić. Kritičari su o Marijani Radev pisali da je „napravila od svoje male role pravo remek-djelo otpjevavši poznatu Ceccinu ariju s toliko topline da je izazvala pravu buru oduševljenja“.
Ove godine, osim 100. obljetnice rođenja Marijane Radev, navršava se i 40 godina od njene smrti. Umrla je 17. rujna, dok se pripremala za Varaždinske barokne večeri. Dva mjeseca prije svog 60. rođendana, okrugle obljetnice, koju nije uspjela proslaviti. Na njezin sam grob stavila dvije crvene „bugarske“ ruže, kupljene u Zagrebu. Po jednu od naša dva naroda, kao hrvatsko-bugarski znak da je nismo zaboravili…
(Prevela Katica Sedlar)