O Vasilu Levskom ispisano je na tisuće uzvišenih riječi, na tisuće stranica sa zahvalama, tisuće uzbudljivih napisa. Njegove podvige veliča 150 spomenika u Bugarskoj i izvan njenih granica. Njegovim imenom nazivani su gradovi, ulice, knjižnice i škole, primjerice, bugarske škole u Valenciji, Kišinjevu, Las Vegasu, Londonu, Parizu i San Dijegu. Planinski vrh Levski na planini Balkan, vrh Levski i hrid Levski na otoku Livingstone kršteni su po njemu. Tako treba i biti! Jer je on, Levski, Vasil Ivanov Kunčev, Apostol Slobode, Djakona, najsvjetlija, najčistija, najsnažnija osoba koju vole baš svi Bugari.
Izniman domoljub, hrabar, inteligentan, pronicljiv, mudar, iskren i predan bio je ovaj bugarski preporoditelj, ideolog i organizator bugarske narodne revolucije. Uz ove snažne kvalitete, on je bio i veoma, veoma skroman čovjek. Danas, povodom 175. obljetnice rođenja Vasila Levskog, željela bih da se, skromno, bez pretjeranog mnoštva velikih riječi, bez patetike i uljepšavanja, nakratko prisjetimo njegove biografije i njegovih djela, koja su dovela do Oslobođenja Bugarske od turskoga ropstva.
Vasil Levski rođen je 18. srpnja 1837. g. u gradu Karlovu. Kad je imao 14 godina umro mu je otac i tada napušta školu i počinje učiti za abadžiju – krojača i trgovca seljačkom odjećom. Kasnije se pridružuje svom ujaku u Hilandarskom manastiru i priprema za svećenički poziv. Istodobno nastavlja i sa svojim obrazovanjem. U 21. godini postaje svećenikom, a nakon godinu dana zaređen je za pomoćnog đakona. Levski je izvrsno govorio nekoliko jezika – turski, grčki i armenski, koji su mu uvelike koristili u njegovom revolucionarnom djelovanju.
Poslije tri godine, 1863., Levski odlazi u Srbiju i priključuje se Prvoj bugarskoj legiji G. S. Rakovskog. Tu prihvaća ideju o potrebi uspostavljanja manjih postrojbi, četa, pomoću kojih će se organizirati oslobađanje bugarskog naroda, i ulazi u takvu postrojbu Djeda Ilje Vojvode.
U proljeće 1864. g. Levski odbacuje san o svećeničkom pozivu. Skratio je svoju dugu kosu i nekoliko godina učiteljevao u porobljenoj Bugarskoj. Kao učitelj, uz sjeme znanja, Apostol Slobode sijao je i sjeme budućeg svenarodnog bunta – širio je revolucionarnu propagandu i organizirao domoljubne družine za budući ustanak. Njegov je san bio čista i sveta republika, u kojoj će svi biti ravnopravni, neovisno o svojoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.
Godine 1866., Vasil Levski prelazi na rumunjsko područje, gdje se povezuje s bugarskom revolucionarnom emigracijom. Bio je odabran za stjegonošu u četi Panajota Hitova, s kojom se 1867. g. prebacuje u Bugarsku. Prošao je težak i razočaravajući pohod takvih postrojbi na Balkanu i otišao u Srbiju. Priključuje se Drugoj bugarskoj legiji. Poslije njenog raspada, 1868. g., Apostol je obolio i dva mjeseca proveo u selu Zajčar. Bilo je to vrijeme za pogled unatrag. Levski je razmišljao o prijeđenome putu. Odbacuje taktiku o postrojbama i čvrsto odlučuje da je potreban nov put za svaljivanje stoljetnog jarma. Djakonov zaključak je bio da je potrebno organizirati i osnovati revolucionarnu organizaciju u njedrima samog naroda. U pismu Panajotu Hitovu iznio je svoje ideje kako se Bugari mogu osloboditi samo uz unutarnju revolucionarnu pripremu, a ne djelovanjem snaga izvan zemlje. „Ako ću polučiti uspjeh, bit će to uspjeh cijelog naroda, a ako izgubim, izgubit ću samo ja“. – proročanske su Apostolove riječi u tom pismu.
Levski je otišao u Bukurešt kako bi uvjerio revolucionarnu emigraciju u ideju o unutarnjem buntu. Dvaput je iz tog razloga napuštao bugarske zemlje – prvi put da bi analizirao uvjete i mogućnosti za unutarnju revolucionarnu djelatnost, a drugi put da bi postavio temelje za stvaranje unutarnje revolucionarne organizacije. Apostol Slobode htio je uvjeriti bugarsku političku emigraciju da središte pripreme predstojećeg ustanka mora biti u porobljenoj domovini, da Bugari moraju računati na vlastite snage a ne na pomoć izvana, da se mora odlučno prekinuti s nepromišljenim kombinacijama s balkanskim državama. Bugarska politička emigracija se oslanjala na tuđu pomoć, i iako su bili svjesni da je potrebno narod pripremiti, smatrali su da se revolucionarni pokret mora voditi izvan zemlje.
Razočaran emigracijom, u svibnju 1870.g. Levski se vraća u Bugarsku i bavi se nadogradnjom komitetske mreže. Putovao je zemljom i organizirao tajne komitete. Do kraja 1871. g. uspio je osnovati gustu mrežu revolucionarnih komiteta, objedinjenih u Unutarnju revolucionarnu organizaciju – Вътрешна революционна организация – VRO. Ona je kasnije postala temelj organizatorima Aprilskog ustanka. Komiteti su između sebe bili usko povezani i veoma aktivni – privlačili su simpatizere, prikupljali novac i kupovali oružje. VRO je bila jedina realna snaga, sposobna da na dnevni red stavi bugarski nacionalni interes.
Godine 1872., 27. prosinca, međutim, u sklopu duge istrage poslije uhićenja Dimitra Obštija (jednog od pomoćnika Levskoga, kojeg mu je poslao Bugarski revolucionarni komitet), u selo Kakrinsko Hanče (kod grada Loveča) došli su policajci kako bi uhitili Vasila Levskog. Većina povjesničara smatra da turska policija nije znala koga je zarobila. Shvatili su to tek kad su Djakona doveli u Trnovo. Nakon toga su ga u konvoju s 20 policajaca odvezli u Sofiju. Sve do posljednjega časa Levski se nadao da će ga njegovi istomišljenici pokušati osloboditi.
Levskome se u Sofiji sudilo, a sud ga je osudio na smrt vješanjem. Godine 1873., 18 veljače, u neposrednoj blizini Sofije presuda je i izvršena – vješala su bila na mjestu gdje se danas nalazi spomenik bugarskom Apostolu.
O, vješalo slavno! Osvjetlila te
smrt heroja. Sveto ti si.
(Iz ode “Vasil Levski” Ivana Vazova)
(Prevela Katica Brajković)