Autor: Ksenija Marković •

Krajem listopada grupa studenata bugarista s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, s prof. Tatjanom Dunkovom, krenuli su na terensku nastavu u Bugarsku…

Na putu za Bugarsku svratili smo u Beograd. Tu smo posjetili Sajam knjiga i družili se sa studentima bugaristima s beogradskog Sveučilišta. Nastavili smo za Sofiju noćnim vlakom. Uzbuđenje je raslo svakim kilometrom. Sutradan ujutro, kad smo se probudili, već smo bili u Bugarskoj. Nakon kratkog odmora u Sofiji, produžili smo dalje prema Blagoevgradu.

Blagoevgrad je simpatičan mali gradić, stotinjak kilometara udaljen od Sofije. Posjetili smo Jugozapadno sveučilište “Neofit Rilski”, gdje nas je srdačno primio dekan Sveučilišta, gosp. Hačik Hačikjan, sa studentima kroatistima i srbistima, te njihovim profesorima. U Blagoevgradu smo proveli dva prekrasna dana, družeći se u slobodno vrijeme sa studentima iz Bugarske. Grad inače vrvi životom, na svakom koraku su mladi ljudi, koji se sreću u mnogobrojnim kafićima i klubovima u centru. Zaista smo uživali i nadamo se da ćemo imati mogućnost uzvratiti gostoprimstvo našim kolegama kod nas, u Hrvatskoj.

Nakon Blagoevgrada otputovali smo u Ognjanovo, gdje smo bili smješteni u slatkom, malom obiteljskom hotelu. Put do tamo bio nam je osobito zanimljiv zbog živopisnih starorimskih mostova, česmi i spomen-ploča. Ognjanovski mineralni izvori obuhvaćaju 17 mineralnih izvora velike protočnosti. Neki od izvora su otvorenog tipa (tzv. miroi), dok su na drugim izvorima izgrađeni bazeni. Profilaktorij je prekrasan park s nekoliko bazena, sauna, s biljnim liječenjem u bazenu s ljekovitom vodenom masažom i jezerom po kojem se može i veslati.

Tijekom tri dana provedena ondje, odlazili smo na izlete u okolicu. Nevečer, kad bismo se vratili umorni od naporna dana u Ognjanovu, relaksirali bismo se u miroima u opuštajućim razgovorima, pijuckajući pivo ili vino. Ne biste vjerovali! Kasna jesen, već kraj listopada, a mi se navečer kupamo vani! Meka i topla ognjanovska voda (42 stupnja) razgaljuje tijelo, čisti ga i pomlađuje. Tu su se uspješno liječila i djeca nakon černobilske katastrofe. Plivanje u ognjanovskim bazenima kako ljeti, tako i zimi, istinsko je zadovoljstvo.

Takav prekrasan i egzotičan kraj naprosto se ne može zaboraviti. Kraj gdje se susreću Pirin i Rodopi, Bijelo more s visokim planinama, stoljetna tradicija s modernošću, kršćanstvo s islamom. Osobito smo uživali u ljepotama preporodne rodopske arhitekture u selima Lešten i Kovačevica. Još i danas se živo sjećamo prekrasne prirode, običaja i starina. Cilj nam je bio približiti se mentalitetu i povijesti ljudi toga kraja i upoznati njihovu kulturu iznutra. Naš itinerer predviđao je obilazak nekoliko mjesta, karakterističnih po kulturnoj raznolikosti Gocedelčevskog kraja i nevjerojatnoj ljepoti prirode – sela Kovačevica, Lešten i Tešovo, te gradovi Bansko i Goce Delčev.

Prvoga dana obišli smo sela Kovačevicu i Lešten. Kovačevica je smještena 22 km od grada Goce Delčeva, na istočnim obroncima impresivnog kanjona rijeke Kanine. Impozantne granitne kuće, izgrađene od kamenih ploča (tzv. tikli) i nanizane na južnim padinama Rodopa, prostrani čardaci upijaju sunčevu toplinu, šum rijeke i pjesma ševa i slavuja.

Tijekom 18. stoljeća Kovačevicu naseljava desetak majstora-graditelja i tako se rađa jedno novo selo. Godine 1977. selo je proglašeno povijesnim i arhitekturnim rezervatom, u kojemu je očuvano i restaurirano više kuća – najupečatljivija svjedodžba o graditeljskim genijima Kovačevice.

Legenda povezuje ime Kovačevice s jednom ženom. Nekada, u jednoj od seoskih mahala, živjela je kovačeva obitelj. Poslije njegove smrti, selo je postalo poznato kao mjesto u kojem živi kovačeva žena – Kovačevica. Druga legenda povezuje naseljavanje mjesta sa seobom ljudi iz srednjovjekovne prijestolnice Trnova, još prije pada Trnovskog carstva pod osmansku vlast. Tu se možda krije razlog sličnosti s impozantnom arhitekturom gornje mahale i nekih osobitosti mjesnog govora s onim u Trnovu. Selo je u 18. i 19. stoljeću na svom vrhuncu kao centar graditeljskog zanata i stočarstva. Izgrađena je i velika crkva, u okviru koje je otvoreno “kilijno” učilište, gdje su se okupljala i djeca iz susjednih sela. Tu se pojavila i prva žena-učitelj. “Kilijno” učilište bilo nam je osobito zanimljivo kao stara vrst škole, u kojoj su, svojedobo, u jednoj zajedničkoj prostoriji učila djeca svih uzrasta i uzajamno se pomagala.

Nakon drugoga svjetskoga rata, veliki dio stanovništva napušta Kovačevicu. U selu, u koje je nekada imalo 1500 stanovnika, sada živi nešto više od 50 ljudi. Škola je zatvorena, kao i bogata knjižnica-čitaonica. Unikatna arhitektura budila je interes filmskih umjetnika, tu su se snimali mnogi filmovi. Kao i susjedno selo Lešten, pretvara se u intelektualno središte, koje polako postaje i turistička atrakcija.

Produžavamo do Leštena, u kojemu danas stalno živi samo šest ljudi. Jedan od njih je pjesnik, Boris Hristov. Iako vrlo poznat u Bugarskoj i šire, predstavio nam se sasvim skromno i toplo nas ugostio u svojoj galeriji. Pričao nam je o zanimljivim detaljima toga kraja i njegovim ljudima: o tome kako je snimio jednog slijepog, devedesettrogodišnjeg muhamedana, koji je deset sati mogao pjevati stare, do tada nepoznate, narodne pjesme. U seoskoj krčmi probali smo kiselo mlijeko s borovnicama, posluženo u autentičnim glinenim posudicama, te smo pili kavu napravljenu u tipičnim bakrenim džezvama. Uživali smo slušajući neponovljive narodne pjesme. Nekad se u selu mnogo pjevalo, a danas se nekoliko lokalnih ljudi trudi očuvati stare pjesme od zaborava.

Drugoga dana posjetili smo selo na najjužnijim obroncima Pirin planine, Tešovo. Prema seljanima, njegovo ime dolazi od riječi “tečovo”: šum tekuće vode iz mnogobrojnih česmi i izvora. Tešovo se nalazi stotinjak kilometara od Bijelog mora, te na 1000 m nad.visine – daleko od industrijske proizvodnje. Zrak je napojen eteričnim mirisima, a zbog sredozemne blagosti i planinske svježine, osobito prijatno djeluje.

Tešovo je centar područja “Mrvaško”. “Mrvaško” dolazi od “mrva”, “ugljeni prah” – jer nekada je ovo bila “željezna zemlja” osmanske imperije.

Nakon slabljenja rudarstva, ugodnom klimom i planinskom florom najviše su se okoristili pastiri. I danas pastirstvo slijedi stoljetnu tradiciju – na Gergjovden (Jurjevo –

svibanj) ovce i koze iz svake kuće tjeraju se na pašu, visoko u planinu, gdje se smještaju u tzv. mandrama i ostaju do Dimitrovdana (listopad), nakon toga spuštali bi se prema Bijelom moru, a danas ostaju u selu. I mi smo posjetili jednu mandru u selu. Majstor – mandradžija nam je objasnio cijeli proces proizvodnje ovčjeg i kozjeg sira. Poslije smo uživali degustirajući sir, kiselo mlijeko i domaći med. Imali smo čak priliku vidjeti kako mladići u selu pripremaju “janje po hajdučki” – janje koje se peče u rupi iskopanoj duboko u zemlji.

Sljedećeg dana posjetili smo lijepi gradić Bansko, poznat po svojoj staroj, preporodnoj arhitekturi, a danas je vrlo poznat i kao zimski turistički centar. Osobito zanimljivo bilo nam je u muzeju Nikole Vapcarova, poznatog bugarskog pjesnika i nositelja Svjetske nagrade za mir, gdje smo se upoznali s njegovim životom i djelima. Ne smijemo zaboraviti ni koloritnu crkvu i Učilište Neofita Rilskog, bugarskog preporoditelja i tvorca prve bugarske gramatike. Naše duboke utiske dugo smo sređivali i izmjenjivali u autentičnim bugarskim restoranima-mehanama, uz čašu rujnog vina i ukusnatradicionalna jela.

Eto nas u Sofiji!

Nakon Banskog, odlazimo u Goce Delčev. U gradskom centru nalaze se, za arhitekturu malog grada, tipične kuće na dva-tri kata, s malom prodavaonicom u prizemlju i prelijepim balkonima koji gledaju na ulicu. Posebnu atmosferu gradu daju zanatske radnjice u “Zvončarskoj” ulici, kao i sinagoga koja svjedoči o nekadašnjem židovskom stanovništvu. Kulturna tradicija u ovom gradu ima drevnu prošlost. Povezana je s velikim brojem etničkih grupa koje su živjele zajedno. Zato je karakterizira i mješavina kulinarskih tradicija – turske, bugarske itd.

I – šećer na kraju – eto nas u Sofiji! U slobodnom programu, tijekom dva dana, posjetili smo mnoge znamenitosti – crkve, muzeje i spomenike. Vrijeme nas je zaista poslužilo, što smo iskoristili za duge šetnje po gradu, a navečer smo, naravno, postajali dijelom noćnog života prijestolnice. Vratili smo se puni dojmova i pozitivne energije. Ovo putovanje nas je uistinu ispunilo, potaklo naučiti bugarski jezik još bolje i ponovno se vratiti. Bugarska je velika, ostalo je još toliko mjesta kojih se nismo ni dotakli i toliko mjesta koja nismo uspjeli niti izbliza upoznati. A htjeli bismo! Doviđenja, Bugarska!

—

Ksenija Marković je završila studij kroatistike na Filozofskom fakultetu, fakultativno je učila bugarski jezik i kaže da je vrlo emotivno vezana za Bugarsku. Sretna je što je imala priliku upoznati našu zemlju i uvjerena je da će svoj profesionalni život čvrsto vezati uz bugarski jezik i Bugarsku. Za početak, napisala je ovaj lijepi putopis o svom putovanju.