Autor: Diana Glasnova •

Gotovo nezamjetno smo došli do četvrte u nizu Književne gostoprimnice. U dvorani Društva hrvatskih književnika 23. travnja 2010., gostovali su pjesnik Petko Bratinov, dopredsjednik Društva pisaca Bugarske i novinar i pisac Dimitar Šumnaliev. U punoj dvorani njihovo stvaralaštvo predstavili su Ana Vasung i Marijana Bijelić, s Katedre za bugarski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Pjesnik Petko Bratinov je rođen 1939. godine u selu Gornja Rosica, blizu grada Gabrova. Diplomira bugarsku književnost na Sofijskom sveučilištu „Sv. Kliment Ohridski“. Još kao učenik objavio je svoje pjesme i novinarske članke. Autor je 15 zbirki pjesama i poema. Štovateljima pjesništva su poznate zbirke poezije „Kretanje“, „Polovi“, „Trajektorija“, „Prednost“, „Privučen svijećom“, „Nasamo s daljinom“, „Nebo u meni“, „Samozaštita“, „Gnijezdo nad provalijom“, „Smrt vatre“, „Okus pepela“, „Gotovo bez izlaza“, „Obrnute misli“, „Prije nego se suza ohladi“. Njegove su pjesme prevođene na ruski, francuski, engleski, španjolski, arapski, mađarski, poljski, češki, mongolski i na druge jezike. Ali nažalost ne i na hrvatski. Zasad su samo oni, koji su bili prisutni u dvorani Društva hrvatskih književnika, uspjeli čuti na hrvatskom, u prijevodu Ane Vasung, barem nekoliko strofa njegovih pjesama, koje je pročitala dramska umjetnica Doris Šarić–Kukuljica.

Petko Bratinov radio je u listu „Narodna mladež“, „Puls“ i „Književni front“, na Radiju Sofija i u časopisu „Bugarski vojnik“. Bio je dugogodišnji direktor izdavačke kuće „Bugarski pisac”. Autoritetnu bugarsku književnu nagradu za pjesništvu „Penjo Penev“ dobio je 2006. godine.

Postoji nešto u nama, Bugarima, smatra Bratinov, što je čudno. „Kada smo sami izvan Bugarske, postižemo nevjerojatan uspjeh. I svatko poštuje Bugarina, jer je on sposoban, radoznao, radišan”, kaže pjesnik. Potpuno se slažem s njim, i poznavajući bugarske operne pjevače i vrtlare koji žive u Zagrebu mogu to isto reći. Slažem se s još nečim što on kaže – opet poznavajući Bugare u Zagrebu: „Bugarinu, kao jakom individualcu, smeta kolektivizam, odnosno živjeti u kolektivu”.

Pjesnik vjeruje da je čovjeku, kad svlada furioznu požudu za materijalnim bogatstvom, nadalje lakše jer je već slobodan. A sloboda je najveće bogatstvo i najljepši san idealistima. Zato nije ni čudno da je osebujno stvaralaštvo našeg gosta, usprkos suvremenom kontekstu, prožeto neuobičajenim idealizmom. Ali usprkos idealizmu, pjesništvo Petka Bratinova moderno je, dramatično, nestrpljivo, autoritativno. Svojom filozofskom suštinom ono prilazi najboljim postignućima suvremene nacionalne i europske književne baštine.

Izuzetno je jako pjesničko pero u zbirci „Prije nego se suza ohladi”. Čitajući Bratinovljeve intimne lirike pronalazimo sami sebe u vatri dobrote, vjerolomstva, ljubavnog zamora i vječne ljubavi. Zapravo teme o slobodi, ljubavi i ženama obilježile su čitav pjesnikov opus. Kao što je on puno puta jasno rekao – odnos prema ljubavi i ženama jedan je od najbitnijih elemenata prave poezije – tako su i štovatelji, koje je on pridobio u Zagrebu bili uvjereni da je njegova poezija ona prava…

Dimitar Šumnaliev rođen je 1947. godine u Sofiji. Diplomira bugarsku književnost na Sofijskom sveučilištu „Sv. Kliment Ohridski“. Specijalizirao je francuski jezik i književnost u Francuskoj te završio studij kreativnog pisanja na sveučilištu u Iowi, SAD. Autor je 17 knjiga među kojima su romani „Takva šutnja, takav rat”, „Drvo”, „Novac za umiranje”, „Močvara Abdovice”, „Prihvatilište za lisice”, „Mjedena klopka”, „Roman u staklenci”, „Riječni duhovi”, „Ljubav krokodila”, „Geena”, „Ferodo” i zbirke priča „Zaljubljene priče” i „Šivačica očiju”. Jedno iznenađenje – ove godine Dimitar Šumnaliev je objavio roman povijesnog sadržaja „Hram Osmice”. Zapravo ova činjenica nije iznenađujuća iako autor prije svega piše o suvremenim temama – on i sam kaže da je snaga balkanske književnosti u povijesnom romanu. Djela Šumnalieva su prevedena na engleski, ruski, njemački, francuski i na druge jezike. Ali nažalost ne i na hrvatski. Ponovno, zahvaljujući dramskoj umjetnici Doris Šarić–Kukuljica, prisutni su mogli čuti na hrvatskom jeziku, u prijevodu Marijane Bijelić, odlomke iz njegovih djela.

Šumnaliev je radio u listovima „Narodna mladež”, „Domovinska fronta”, „Književna fronta”, „Narodna kultura” te na nacionalnom radiju. Bio je glavni urednik lista „Puls”, „Faks”, „Noćni trud”, a trenutno uređuje novine „Trud”. Godine 2004. dobitnik je međunarodne književne nagrade „Balkanika”.

Beletristički stil Dimitra Šumnalieva karakterizira lakoća pripovijedanja, ironičnost, profesionalizam, majstorstvo i impresivna osjećajnost. Jedinstvenosti stila pridonosi ona tako tipična za većinu njegovih priča nježna erotičnost i kompaktan, stegnut obujam rečenice, lišen svakojakih nepotrebnih razvodnjavanja i ukrasnih elemenata. Priče, koje imaju moć uvući čitatelja i zadržati njegovu pažnju do posljednje stranice.

Svoju jasnu socijalnu angažiranost pisac je pokazao u romanima „Ferodo” i „Socroman”. Čitateljima je do najsitnijih detalja, „nacrtan” životopis jednog običnog člana socijalističkog društva. U „Socromanu” on se razvija kao novinar – situacija jako bliska i poznata autoru. Šumnaliev uvjerljivo opisuje sve (ovdje novinar pomaže piscu, i obrnuto), što se može glavnom liku dogoditi na njegovom profesionalnom putu: gafovi, zavist i podmetanje kolega, ljubav i strast. Zato puno čitatelja shvaća knjigu kao dokument onoga vremena koje nastavlja živjeti u njihovim uspomenama i životopisima. Zapravo „Socroman” je potpuno različit od svih onih napisanih o socijalizmu posljednjih godina. Upita li se netko „jesmo li mi krivi što smo se rodili u socijalizmu i što nas je on učinio svojim junacima?“ naći će odgovor u romanu Dimitra Šumnalieva.

Književni kritičar Borislav Grdev naziva pojavljivanje zbirke priča i pripovijetki „Šivačica očiju” praznikom suvremene bugarske proze. Drugačije se ne može i nazvati jer novinar-pisac (ili možda pisac-novinar) Šumnaliev u svom intervjuu naglašava da postojanje književnosti nema smisla ako ona ne šalje poruku dobrote te pozitivnu i za javnost korisnu snagu. A poslanja dobrote uvijek su praznik za dušu…

(Preveo Lazar Glasnović)