Nošnja starih Bugara, koja je u osnovna dva tona – bijelom i crnom (tamnosivom, smeđem, tamnocrvenom), na prvi pogled je vrlo jednostavna, no na toj savršenoj jednostavnosti boja napravljene su mnoge komponente muške nošnje.
U mislima i vjerovanjima starih Bugara, muškarac je imao prvenstvo, i to stoga što je Bog prvo stvorio njega a potom ženu. Muškarcu je bio određen da bude glava obitelji, da se brine za prehranu, čast i dostojanstvo obitelji. U vrijeme blagdana tamjanom je kadio trpezu, blagoslivljao, klao žrtvenu životinju. U nekim običajima imao je ključnu ulogu: na Badnju večer je u svečanoj nošnji s koledarima obilazio kuće u selu kako bi ih blagoslovili, na Trifonovden (crkveni blagdan, 1. veljače) obavljao je ritual rezanja grančica vinove loze, na Kukerovden (ili Čisti ponedjeljak¸ Kukeri – mogu se usporediti sa Zvončarima u Hrvatskoj) na lice su stavljali neobične maske da odagnaju zle sile, na Todorovden (prva subota u prvome tjednu Velikog posta prije Uskrsa, 8. ožujka 2014. g.) sudjelovao je u prazničkim utrkama s konjima, na Gergjovden (6. svibnja) obavljao je drevne rituale za plodnost stada, na Simeonovden (1. rujna) obredno je zasijao njivu, i dr.
Čarolija bugarskih narodnih nošnji, I dio >
Nošnja starih Bugara, koja je u osnovna dva tona – bijelom i crnom (tamnosivom, smeđem, tamnocrvenom), na prvi pogled je vrlo jednostavna, no na toj savršenoj jednostavnosti boja napravljene su mnoge komponente muške nošnje. Prema istraživačima tradicionalne odjeće, bijelodreška vrsta muške odjeće (белодрешковци / bijelodreškovci – дрехи = odjeća) je stariji i nosio se dugo, u zapadnim bugarskim krajevima do početka 20. stoljeća, a u ostalim dijelovima zemlje ostao je sačuvan kod muškog obrednog svadbenog odijela povrh kojeg su stavljali bijeli odjevni predmet. Druga vrsta muške nošnje – černodreška nošnja (чернодрешковци / crnodreškovci – nose odjeću crne, tamne boje) pojavila se u 18. stoljeću u istočnom dijelu zemlje, kako bi se istisnula bijela odjeća, povezujući se s razvitkom krojačkih zanata i orijentalnog utjecaja na mušku odjeću. Ova podjela je posve uvjetna, jer je bilo razdoblja kad su se koristile obje vrste, kao ljetna (bijela) i zimska (tamna) odjeća, a postoje i nošnje kod kojih su gornji dijelovi odjeće tamni a donji dijelovi, hlače, bijeli.
Dvije vrste odjeće razlikuju se i u konstrukcijskom obliku gornje odjeće. Bijelodreška nošnja je izdužena, s uskim, priljubljenim, nešto kraćim hlačama – tzv. bečvi (бечви) ili češiri (чешири) i s odgovarajućim, dugim do koljena, gornjim dijelovima odjeće – tzv. gluhčeta, dolaktanki i dolami (глухчета, долактанки i долами). Kod černodreške muške nošnje, hlače – poturi, su široke, dugačke, a gornji dijelovi su kratki do struka, tzv. eleci (елеци), čepkeni (чепкени), a silueta nošnje je šira u svom donjem dijelu.
Praznična tradicionalna muška nošnja upečatljiva je svojim profinjenim i nenametljivim ukrasima. Na bijeloj tkanini košulja na neobično lijep način ističe se jarko crveni vez križića, svastika, stiliziranog cvijeća i ptica. Gornji dijelovi i hlače, bijelih i tamnih tonova, ukrašeni su crvenim, plavim i crnim gajtanima na rubovima, što upotpunjuje nošnju. Na osnovnoj boji gornje odjeće ističu se široki crveni pojasevi s dodatnim ukrasima od resica u boji i šareni remeni od tkanine. Čarape raznih boja, dokoljenke i držači za čarape na prazničkoj odjeći pridonijeli su potpunoj slici nošnje.
Tradicionalna frizura bugarskih muškaraca veoma dugo bila je nisko ošišana kosa s ostavljenim dugim pramenom kose na vrhu glave – perčinom ili „čombasom“, ispletenim u pletenicu. Duga kosa bila je simbolom plemenitosti, dostojanstva i snage. Pletenicu su nosili uvijenu ispod kape ili spuštenu niz leđa. U zborniku Braće Miladinov „Bugarske narodne pjesme“, objavljenom 1861. g. uz pomoć hrvatskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, perčin se slavi se kao „plavi i zlatni“. Prema narodnom vjerovanju, kad je muškarac umro, pletenicu su mu odrezali i stavljali u kovčeg do njega.
U vrijeme rada na poljima, muškarci su glavu pokrivali bijelim tkanim ručnikom. Tradicija je zahtijevala da se uvijek nosi krznena kapa. Kod mladića kapa je imala oštri vrh, ukrašen novčićima i kiticom cvijeća. Skidali su je kad su ulazili u crkvu, kad su žalili za umrlim rođakom ili u prisustvu starijih ljudi. Kapa koju su nosili stariji muškarci imala je ravno dno. Muška je kapa i zamjenjivala vlasnika – kad je muškarac bio u pečalbi, a njegovim roditeljima se sviđala neka djevojka kao buduća snaha, oni bi je „zaručili“ s njegovom kapom. Bugarski muškarci su bili obuveni u opanke od svinjske kože, kožne cipele ili visoke čizme.