U bugarskoj povijesti mnogo je sudbonosnih trenutaka. U većini slučajeva nju su vodili zaslužni, snažni ljudi. Poslije kana Asparuha, osnivača bugarske države, neosporno je takav bio kan Boris (Bogor, Bogoris), koji je na bugarsko prijestolje došao 852. g. Sudbina je odredila da Boris obavi dva povijesna čina – pokrštavanje i prosvjećivanje bugarskog naroda. Ovi događaji su iznimno važni za državu, ne samo u tadašnjem povijesnom trenutku, nego sve do danas. U stvari, bit će važni i u budućnosti – sve dok bude Bugara i Bugarske.
Na prvome je mjestu to što je Boris odlučio da narod prihvati kršćanstvo. U ranome srednjem vijeku, u Europi, kršćanstvo nije imalo alternativu. Bugarski je državnik shvatio da ostajanje izvan kruga europskih kršćanskih država vodi do izolacije i do razvitka koji ne odgovara kulturnom kontekstu tog vremena. Na unutarnjo-političkom planu, kršćanstvo uklanja religijske, kulturne i etničke razlike između Prabugara i Slavena i objedinjuje ih u jednu, naciju. A gdje postoji jedinstvena nacija, tu je država snažna. Za samoga Borisa, kana, pokrštavanje ima još jedan važan aspekt – kršćanstvo je važan čimbenik za snaženje, centralizaciju i koncentraciju moći u rukama vladara.
Europi je 863. g. poznata namjera bugarskog kana da zajedno s narodom prihvati kršćanstvo. U tu svrhu, Boris je zatražio od Ljudevita Njemačkog da pošalje njemačke misionare koji će pokrstiti Bugare i Slavene. Papa je ovaj događaj smatrao iznimno važnim za Zapadnu crkvu i blagoslovio je ovo zajedništvo Borisa i Ljudevita Njemačkog. Ali, Bizant je time jako uznemiren – bude li Bugarska prihvatila pokrštavanje Zapadne crkve, papin utjecaj bi se proširio sve do Konstantinopola – prijestolnice istočnog pravoslavnog carstva. Zato, koristeći tešku situaciju u kojoj se Bugarska nalazi (zemlju pogađaju česti potresi, godina slabog uroda pa nastupa glad), Bizant započinje rat protiv svojih susjeda. Kan Boris brzo shvati kakve su uistinu namjere bizantskog vladara – Bugarska mora biti prinuđena prihvatiti kršćanstvo od Carigradske patrijaršije. Htio-ne htio, Boris se morao suočiti s odnosima snaga i prihvatiti prijedlog Bizanta.
Kasne jeseni 863. g., bugarski izaslanici u Konstantinopolu primaju kršćansko krštenje i potpisuju tzv. „duboki mir“, koji sljedećih 30 godina osigurava bugarsku južnu granicu. Poslije toga, u bugarsku prijestolnicu Plisku dolaze bizantski svećenici koji počinju s pokrštavanjem Bugara. Bez mnogo buke, prvi pokrštavanje prihvaća kan Boris, njegova obitelj i njegovi bliski suradnici. Boris uzima ime svog kuma, bizantskog imperatora Mihaila III., a umjesto titule kana prihvaća slavensku „knez“. Tako je i simbolično prekinuo s bugarskom poganskom tradicijom. U povijesti ovaj bugarski vladar ostaje poznat kao knez Boris I. te s imenom Boris-Mihail. Bugarska crkva ga kasnije proglašava svecem, a sjećanje na njega obilježava se 2. svibnja.
Pokrštavanje Bugara je složen proces koji je prolazio mnoge i različite prepreke – pobunu nezadovoljnih velikaša, nezadovoljstvo dijela naroda, pokušaj Vladimira, Borisova sina da obnovi poganstvo. Još je teža bila borba kneza Borisa I. u suprotstavljanju bizantskom utjecaju i za neovisnost Bugarske crkve. U potrazi za prihvatljivim rješenjem za budućnost države, započeo je složenu diplomatsku igru i s Konstantinopolom i s Rimom. Na Osmome crkvenom saboru, sazvanome u listopadu 869. g. u Konstantinopolu, s ciljem pomirenja razlika između Istoka i Zapada, bugarski izaslanici otvoreno su postavili pitanje jurisdikcije nad Bugarskom crkvom. Prisutni predstavnici Rimske crkve i istočnih patrijaršija (Jeruzalemske, Aleksandrijske i Antiohijske) odlučili su da Bugarska crkva bude autokefalna arhiepiskopija, s episkopima koji zajedno sa svojim eparhijama ulaze u dijecezu Konstantinopolske patrijaršije. Važan korak za potvrđivanje neovisnosti Bugarske crkve je odluka crkvenog sabora, održanog 879.-880. g., da bugarski episkopi budu maknuti s eparhijskih popisa Konstantinopolske patrijaršije. Tako je Bugarska crkva u potpunosti postala autokefalna, neovisna u svom unutarnjem radu, a samo kanonski potčinjena Konstantinopolu. Poslije gotovo 16-godišnje borbe, knez Boris I. postigao je izniman diplomatski uspjeh – jer je u ono vrijeme jedino Bugarska, od svih slavenskih država, dobila pravo na neovisnost u svom crkvenom djelovanju.
Drugi povijesni cilj kojeg je ostvario Boris je prosvjećivanje bugarskog naroda. U vrijeme masovnog pokrštavanja Bugara i Slavena tijekom 864. – 865. g., pojavio se ozbiljan problem – nova vjera propovijeda se na narodu nepoznatom jeziku. Nepoznata su i slova na kojima su napisane crkvene knjige. Zbog tog razloga mnogi stanovnici nisu željeli da ih se pokrštava i nastavljaju štovati poganske bogove – Prabugari Tangru, a Slaveni Peruna. Konstantinopol i Rim priznavali su samo trojezičnu dogmu, odnosno, u bogoslužju i knjigama dopušteno je bilo služiti se samo trima jezicima – starožidovskim, grčkim i latinskim.
Nastanak prvog slavenskog pisma 855. g. – glagoljice – nove i savršene abecede, koja udovoljava svim fonetskim osobitostima slavenskog jezika je epohalno djelo braće Ćirila i Metoda, koje je promijenilo povijest Europe. Ali, jedno je nastanak abecede, a nešto posve drugo njeno potvrđivanje. I Tračani, i Goti su imali svoje pismo, ali je s vremenom iščezlo. Pismo Ćirila i Metoda imalo je drukčiju sudbinu. I to samo zato što je bugarski vladar Boris I., svom svojom političkom voljom i financijskom moći države organizirao i financirao njegovo širenje. U potrazi za najboljim rješenjem za masovno rasprostranjivanje kršćanstva, on se susreo s učenicima dvojice Braće, Klimentom i Naumom, puno prije 886. g., prema prof. dr. Božidaru Dimitrovim – kad ih prima u Bugarskoj.
Potrebno je otvoreno priznati da je poslije svog početnog uspjeha u vrijeme kneza Rastislava, djelo Ćirila i Metoda u Velikoj Moravskoj doživjelo svoj krah. Poslije Metodove smrti 885. g., njemački svećenici, uz potporu kneza Svatopluka, počinju s progonom učenika Solunske braće. U rujnu 885. g., papa Stjepan V. zabranjuje bogoslužje na slavenskom jeziku. Učenici Ćirila i Metoda podvrgnuti su snažnom progonu – neke od njih bili su zatvoreni u samostane, drugi su prodani u roblje, a treći ubijeni (Gorazd). Usporedo s progonom, u Velikoj Moravskoj uništeni su mnogi slavenski tekstovi. U ovako kritičnom trenutku, slavensko pismo pronalazi svoje utočište i spas u Bugarskoj. Da ne bi netko pomislio da pruveličavam ulogu bugarske države, citirat ću francuskog lingvista, prof. Rogera Bernarda: „Spasavajući djelo svetih Ćirila i Metoda, Bugarska je zalužila priznanje i uvažavanje ne samo slavenskih naroda, nego i cijeloga svijeta. I to će biti tako sve dok čovječanstvo bude pridavalo istinski značaj riječima – napredak, kultura i ljudskost!“
Početkom 886..g., trojica učenika Ćirila i Metoda – Kliment, Naum i Angelarij dolaze u bugarsku prijestolnicu Plisku. Tu su im stvoreni uvjeti u kojima su mogli slobodno nastaviti sa svojim djelovanjem – prepisivati svete knjige, propovijedati, podučavati svoje sljedbenike i učenike. Nakon dugih razgovora slavenskih svećenika i učitelja s bugarskim vladarom, odlučeno je da se osnuju dva temeljna središta za obučavanje svećenstva i za prosvjetno-književnu djelatnost slavenskog jezika. Prvo, u sjevernoistočnoj Bugarskoj, sa središtem u Pliski (gdje je ostao Naum) i drugo, u području Kutmičevica, sa središtem u Ohridu, kamo odlazi Kliment.
Učenici Ćirila i Metoda u Bugarsku donose glagoljicu. Na njoj podučavaju svoje učenike i na njoj su stvoreni prvi književni radovi. Ali, postupno dolazi do stvaranja novog grafičkog sustava, poznatog kao ćirilica. U nju je uključeno 14 glagoljskih slova a prihvaća još 24 slova iz grčke uncijale. Od IX. do XI. st., glagoljica i ćirilica se istodobno koriste, poslije čega prevladava ćirilica. Smatra se da je naziv „ćirilica“ zabilježen 1563. g. u prijevodu Novoga zavjeta na hrvatski jezik (više o tomu može se pročitati na stranici Zubrinic, Darko. Croatian Cyrillic Script).
Svojim radom, prosvjetno-književne škole u Pliski i Ohridu utvrdile su slavensku pismenost u Bugarskoj i oblikovale književni i crkveno-slavenski jezik. Upravo su slavenska prosvjeta i bogoslužje izgradili vjersko, duhovno, jezično i kulturno jedinstvo Slavena i Prabugara, oni su ključna poveznica između dviju etničkih skupina u njihovu spajanju u jedan bugarski narod. A knez Boris koristio je pismenost kao učinkovito jamstvo protiv preobraćenja bizantskog crkvenog i kulturnog utjecaja u političko.
U ranome Srednjemu vijeku Bugarska se pretvarila u kolijevku slavenske kulture, u kulturno i književno središte slavenskih država. Rad kneza Borisa I., bugarskog državnika, čije su odluke imale trajno općeeuropsko značenje, nastavlja njegov sin, car Simeon Veliki (893. – 927. g.). To djelo završava stvaranjem književnosti kakvu u ono vrijeme nijedan slavenski narod još nije imao.
(Prevela Katica Sedlar)