Autor: Diana Glasnova •

„…i šaputali su tiho, glasa sve slabija:

Kako te silno ljubim, Bugarsko mila!“

Ovim stihom iz pjesme „Braća Miladinovi“, iz ciklusa „Ep o zaboravljenima“, narodni pjesnik Ivan Vazov opisuje posljednje trenutke života braće Dimitra i Konstantina Miladinova. Vazov je pogriješio samo u jednome – bugarski narod nije zaboravio djela dvojice braće. Dvije stotine godina poslije rođenja Dimitra i sto i osamdeset godina od rođenja Konstantina, njihova imena su ušla na popis narodnih preporoditelja. A sve dok bude Bugara tu će i ostati…

Narodni preporoditelji… Zaslužni Bugari, koji su probudili narod iz stoljetnog ropskog sna. Zaslužni Bugari, koji su svijetu pokazali da naš narod ima pravo na život i na ponos. I na slobodu.

Samo nas godinu dana dijeli od još jedne važne obljetnice povezane s radom braće Miladinovih. Sljedeće godine, 2011., navršit će se 150 godina od objavljivanja u Zagrebu njihovih „Bugarskih narodnih pjesama“. Ovo je veliki događaj ne samo u povijesti bugarske folkloristike, nego i u povijesti bugarske kulture uopće. Teško bi se našlo Bugara, osobito onih koji žive u Hrvatskoj, koji ne znaju kako je uz pomoć velikog dobrotvora i prijatelja bugarskog naroda, biskupa Strossmayera, 1861. g. u tiskari Antuna Jakića otisnuto prvo izdanje zbornika braće Miladinovih. Pa ipak, što bi o tome mladi čitatelji našeg časopisa morali znati; kako bismo mogli obilježiti obljetnice rođenja Dimitra i Konstantina? Samo s uobičajenim biografskim bilješkama? Ili elegijom o bugarskom domoljublju, koje danas, u vrijeme globalizma, nije „u modi“? Ili bismo trebali iznijeti dokaze o njihovom bugarskom identitetu i natjecati se sa susjedima o tome čija su braća Miladinovi? Ovo posljednje – ne! Jer na taj način nećemo slaviti njihovo djelo, nego ćemo oskvrnuti sjećanje na njih!

Rodni grad dvojice braće – Struga – smješten je na sjevernoj obali Ohridskoga jezera – tamo gdje Crni Drim istječe iz jezera. Obitelj im je bila brojna – Dimitar i Konstantin su imali još četiri brata i dvije sestre. Otac Hristo bio je siromašni grnčar, no siromaštvo mu nije bilo prepreka da svog prvorođenog sina Dimitra pošalje na školovanje u grčki manastir „Sveti Naum“. A poslije toga nastavi svoje obrazovanje u grčkoj klasičnoj školi u Ohridu. Ovdje je 1830. godine Dimitar Miladinov započeo i svoj učiteljski rad. Te iste godine rođen je i njegov brat Konstantin.

Godine 1852., Dimitar Miladinov piše uredniku „Carigradskog vjesnika“, Aleksandru Egzarhu, bugarskom publicistu i novinaru, jednom od aktivnih vođa u borbi za neovisnu Bugarsku egzarhiju. U pismu on naglašava opasnost od širenja grčkog jezika u Makedoniji, brani potrebu da djeca svoje obrazovanje u školama započnu na materinskom jeziku. Miladinov piše da je osnovna zapreka „slavenskom napretku“ grčko svećenstvo i naglašava da borba protiv helenizma u Makedoniji znači borbu za opstanak bugarskog jezika i bugarske nacionalne svijesti. Ovo pismo predstavlja važan događaj u javnoj djelatnosti Dimitra Miladinova, ono označava početak njegove odlučne bitke za nacionalnu svijest bugarskog stanovništva u Makedoniji. U to vrijeme, krajem 40-tih i početkom 50-tih godina 19. stoljeća, njegovom odgojno-obrazovnom radu i borbi priključuje se i brat Konstantin.

Konstantin se zajedno s bratom školuje u Strugi, Ohridu i Kukušu. Poslije toga završava gimnaziju u Janjini. Vrativši se otud, Konstantin je dvije godine učitelj (1847. – 1849.) u selu Trnovu, pokraj Bitole, gdje prihvaća domoljubne poglede svoga brata Dimitra, vodeći zajedno s njim oštru polemiku s mjesnim grkofilima. Godine 1852. Konstantin završava grčku filologiju na Atenskom sveučilištu. Ali osobito važnu ulogu u njegovom životu čine četiri godine provedene u Rusiji (1856. – 1860.). Uz materijalnu pomoć Bugarskog povjerenstva u Odesi, dolazi u Moskvu i upisuje slavensku filologiju na Moskovskom sveučilištu.

U Rusiji se u Konstantina ne pojavljuju samo znanstveni interesi. Budi se i razvija i njegov pjesnički talent. Gotovo svi njegovi poznati stihovi napisani su i objavljeni u tom razdoblju (u „Bugarskoj knjižici“ i „Bratskome radu“). Ovdje se rađa i njegov najljepši poetski rad „T’ga za jug“. Neosporno je da je na razvoj pjesničkih sklonosti u ovog mladića veliki utjecaj imala ugodna bugarska studentska sredina. Mnogi su bugarski studenti pokazivali interes prema književnosti i kasnije ostavili trajni trag u razvoju bugarske književnosti, to se osobito odnosi na Ljubena Karavelova.

Dok se Konstantin školovao u Moskvi, Dimitar je 1857. godine otvorio bugarsku školu u Kukušu. Dvije godine koje je tu proveo (do 1859.) jedne su od najplodnijih i najvažnijih godina u njegovom učiteljskom i domoljubnom radu. U škole je uveo bugarski jezik a u njima se ne školuju samo djeca nego i odrasli. Poslije toga Dimitar svoju pozornost usmjeruje prema crkvi. Pod njegovim utjecajem, bugarski jezik postupno ulazi u bogoslužje, da bi se 1858. godine već cijela liturgija obavljala na crkvenoslavenskom jeziku.

Dimitar Miladinov je svojim radom izazvao mržnju grčke duhovne sredine, osobito grčkog mitropolita Meletija u Ohridu. Krajem 1860. i početkom 1861. g. Meletij je uspio turskim vlastima Dimitra predstaviti kao buntovnika i opasnog neprijatelja države. Godine 1861., 16. veljače, prema zapovijedi bitolskog valije, bugarski prosvjetitelj biva uhićen.

U isto vrijeme, Konstantin Miladinov ubrzano radi u Zagrebu na objavljivanju zbornika „Bugarske narodne pjesme“. I dugo ne zna ništa o uhićenju svog brata. Nakon što u Moskvi nije uspio pronaći nakladnika, još u lipnju 1860. g. Konstantin odlazi u Beč. U Beču se nalazi i Josip Juraj Strossmayer, đakovački biskup i zagovornik hrvatskog narodnog preporoda, kojemu se Miladinov obraća pismom za pomoć. Strossmayer se s velikim suosjećanjem odnosio prema sudbini porobljenog bugarskog naroda i financijski je pomagao bugarsku mladež da se školuje u Hrvatskoj. Stoga je očekivana i njegova suglasnost za objavljivanje zbornika braće Miladinovih.

Konstantin iz Beča odlazi u Đakovo, gdje boravi u Đakovačkom sjemeništu i do proljeća 1861. g. radi na pripremanju zbornika za tisak. Tako je bio u prilici stalno se sretati s hrvatskim biskupom i s njime voditi duge razgovore o sudbini svoje domovine. Kasnije je Strossmayer pisao o Konstantinu Miladinovu kao o skromnom i dragom čovjeku, veoma vrijednome i iznimnom domoljubu – „istinska i živa slika svog dostojanstvenog bugarskog naroda“.

Zbornik „Bugarske narodne pjesme“ izišao je iz tiska u lipnju 1861. g., a u srpnju Konstantin kreće prema domovini. U Beogradu saznaje da mu je brat Dimitar već početkom godine uhićen i odmah se upućuje prema Carigradu. U tursku prijestolnicu dolazi krajem srpnja. A poslije nekoliko dana, 4. ili 5. kolovoza 1861. g. turska ga policija uhićuje. Nikad se sa sigurnošću nije saznalo jesu li se braća susrela u zatvoru. Prema nekim izvješćima, uspjeli su se vidjeti tek posljednjih dana svojeg života – u zatvorskoj bolnici, gdje se život obojice, teško bolesnih od tifusa, polako gasio.

Ali, njihovo djelo nije se ugasilo. Dvije stotine godina poslije rođenja Dimitra i sto i osamdeset godina poslije rođenja Konstantina.

(Prevela Katica Brajković)