Od davnih vremena bugarski narod prati jedno neobjašnjivo htijenje za prosvjetljenjem. Ovo htijenje svoj je sintetiziran izraz pronašlo u bogumilstvu – bugarskom kulturnom fenomenu, koji je postao temeljem budućoj reformaciji i pojavi mnogih mističnih i ezoterijskih zajednica u Europi. Neosporne su povijesne činjenice koje su dokaz samobitnosti bogumilstva i dubokog traga koji je on ostavio na putu europskog humanizma, renesanse i reformacije.

Jedinstveno značenjem, sveobuhvatno sadržajem i kozmopolitsko u svojoj suštini, bogumilsko učenje rađa se u srednjovjekovnoj Bugarskoj s ciljem da se uspostavi izvorni Kristov nauk. Bogumilima je sloboda jedini uvjet za intelektualnu i moralnu kulturu. Oni odriču pravo državi na skrbništvo nad narodom, i pravo Crkve na misao i savjest čovjeka.

U povijesti čovječanstva postoji prirodna zakonitost – na svaku represiju (državnu, crkvenu, društvenu) rađa se otpor, ili u obliku narodnog ustanka, krivovjerja ili revolucije. I danas zvuči vrlo suvremeno negiranje prosjačke milostinje i postavljanje pitanja o dubokim i korjenitim socijalnim reformama na moralnoj osnovi, što je sadržavalo bogumilsko učenje.

„Invalidima, bolesnima i djeci treba dati bratsku pomoć, a zdravima – slobodu i pravo na rad. Zemlja je Božja i bratska i pripada Božjoj djeci, onima koji se trude i rade, a čovjek-radnik dostojan je svoje nagrade“ – propovijedali su bogumili.

Kao osnivač bogumilskog pokreta prihvaćen je legendarni Bojan (Bajan) Maga, iza čije se enigmatične osobe skriva sin cara Simeona Velikog – Veniamin (Benjamin). Školovao se u Magna auli (Magnaurskoj školi) – najprestižnijoj obrazovnoj ustanovi u Bizantskom Carstvu, osnovanoj 425. g., koja se oko 855 godina nalazila u dvorcu Magnaura. Tijekom školovanja Bojan je pokazivao izrazitu religioznu erudiciju i zavidnu duhovnu kulturu. U Bugarsku se vraća 927. g., poslije smrti cara Simeona i uspona na prijestolje njegova brata Petra.

Vjerojatno već u prvim mjesecima poslije povratka, Bojan oko sebe okuplja ljude koji vjeruju u općeljudsko bratstvo, slobodu, socijalnu jednakost i pravednost. Ali, datum osnivanja bogumilske zajednice trebalo bi tražiti u 928. g., kad je patrijarh Stefan Bojanu odstupio manastir „Sv. Paraskeva“ u Velikom Preslavu. Nekim istraživačima čini se razumnijim da je Benjaminu-Bojanu prepušten „kneževski“ manastir „kod ušća rijeke Tiče“. Zna se da se oko 888. g., nakon svog povratka iz Magnaurske škole, budući car Simeon smjestio u novom manastiru „kod ušća Tiče“, udaljenom desetak kilometara od Velikog Preslava. U to vrijeme bio je upravo osnovan kao „kneževski“, naredbom njegova oca, kneza Borisa I. Mihaila. U svakom slučaju, prvi učenici i apostoli novog nauka su Vasilij Bizantinac, pop Bogumil (Jeremija), nezamjenjivi pomoćnik i nasljednik Bojana, Simeon Antipa, Gavrail Lesnovski, Stefan Venecijanac, Nikita Strannik, Hamerun Dubrovački, Mihail Mađar, Petar Osogovac, Teodor Preslavac, i dr.

U Veneciji je bogumilsko bratstvo osnovao patrijarh Stefan, u Bizant je poslan Nikita Strannik, koji je radio zajedno s Vasilijem Bizantincem. Zapadnu Europu su 929. g. obilazili pop Bogumil i Mihail Mađar. Teodor Preslavec, jedan od prvih Bojanovih učenika, vodio je bratstvo u Sredecu i obilazio cijelu zapadnu Bugarsku. S njime je radio Petar Osogovec, koji je rukovodio bratstvom u Dorostolu, obilazio sjeveroistočnu Bugarsku i zemlje u današnjoj Rumunjskoj i zapadnoj Rusiji. Za bogumilsku stvar rade Hamerun Dubrovački, Svetomir Makedonac (u južnoj Makedoniji), Simeon Antipa – jedan od najaktivnijih propovjednika, koji vodi bratstvo u Krakovu, ali obilazi i cijelu srednju Europu i zapadnu Rusiju. Potreba vremena nalaže svakome od njih da radi samostalno, ako se pridržava osnovnih načela koje su dobili od Bojana.

S rastom broja privrženika nauku, sve se više potvrđuje ime bogumili. Bilo je to potrebno ne samo zbog okolnosti da je pop Bogumil jedan od njegovih prvih propovjednika, nego i zbog uvjerenja pristaša da su oni najbliži i Bogu – mili.

Usprkos žestokom progonu i uništavanju bogumilske riječi, do danas je sačuvan jedan važan dokument, koji sadržava gotovo cijelo učenje i temelje bogumilskog nauka. Riječ je o knjizi „Pitanje apostola i evanđeliste Ivana na Posljednjoj večeri o Kraljevstvu nebeskom, o ustroju svijeta, o Postanku i o Adamu“, koju su bogumili zvali „Tajna knjiga“, ili poznatije kao „Ivanovo evanđelje“. U obliku razgovora između Ivana i Isusa Krista pojavljuje se nekoliko priča o postanku svemira i čovjeka, velikom grijehu, dolasku Isusa Krista na Zemlju, svršetku svijeta i kraju ljudskoga roda.

Poniklo u Bugarskoj, bogumilstvo se brzo proširilo na susjedne zemlje – Bizant i Srbiju, a poslije prelazi u Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Italiju i u srednju i zapadnu Europu (Mađarsku, Češku, Francusku, Njemačku, Englesku, Španjolsku). Na istok je došlo do današnje Ukrajine i Rusije. U različitim zemljama bogumili su imali različita imena: bogumili, katari, patareni, albigenzi, butari, bugri i dr.

Bogumilstvo se brzo rasprostranjivalo u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i drugim hrvatskim zemljama. Njegovo središte u Dalmaciji je grad Trogir, koji je zbog svojih aktivnih trgovačkih odnosa s Italijom glavni posrednik u širenju nauka u ovoj zemlji. Bogumilski pokret je ojačao u Bosni i Hercegovini, kamo su kasnije (poslije 1170. g.) bogumili iz nekih zemalja (Italije i dr.) pobjegli, tu pronašli potporu lokalnih vladatelja (banova) i kasnijih kraljeva. Vladatelj Kulin ban bio je gorljivi bogumil pa je u njegovo vrijeme pokret imao na desetke tisuća pristaša. Pod snažnim pritiskom pape Inocenta III., ban Kulin prisiljen je 8. travnja 1203. g. organizirati sabor na Bilinom polju (blizu Zenice), na kojemu se zajedno s čelnicima Bosanske crkve javno, pred papskim izaslanikom Giovannijem de Casamarisom, splitskim nadbiskupom Bernardom i dubrovačkim arhiđakonom Marinom odrekao svakog krivovjerja i iskazao svoju privrženost katoličkoj crkvi.

Naš časopis nije znanstveni i stoga nećemo ulaziti u raspravu o podrijetlu i suštini bogumila u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. Ni o podrijetlu i suštini bogumilskih spomenika, poznatijih pod nazivom stećci, koji se od 15. srpnja 2016. g. nalaze na UNESCO-voj Listi svjetske kulturne baštine. Bili su višenacionalna nominacija Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije i posao njihovih znanstvenika i arheologa je da otkriju tajnu ovih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika.

Ipak, treba naglasiti da bugarski povjesničari, arheolozi i istraživači nisu jedini koji ističu bogumilski karakter stećaka. Niti su jedini koji povezuju njihovu pojavu sa širenjem bogumilstva u XI. i XII. st. Svatko tko želi nešto više naučiti o njegovom nastanku i razvoju u tome dijelu Europe, može pročitati knjige Božidara Petranovića „Bogomili – crkva bosanska i krstjani“ (Zadar, 1867. g.), Franje Račkoga „Bogomili i Patareni“ (Zagreb, 1868. g.), Dominika Mandića „Bogumilska crkva bosanskih krstjana“ (Chicago, 1962. g.), Aleksandra Vasiljeviča Solovjeva „Vjersko učenje bosanske crkve“ (Zagreb, 1948. g.), Sir Arthura Evansa „Through Bosnia and the Herzegovina on foot during the insurrection, August and September 1875.: with an historical review of Bosnia, and a glimpse at the Croats, Slavonians, and the ancient republic of Ragusa“ (London, 1877. g.), prof. dr. Saliha Jalimama „Historija bosanskih bogumila“ (Tuzla, 1999. g.), Rudolfa Kutzlija „Bogumili: Umjetnost, povijest, simboli“ (Stuttgart, 1977. g.), objavljenu u Bugarskoj 2012. g. pod naslovom „Tragovima bogumila: Umjetnost, povijest, simboli“. Popis autora koji su bogumilstvo odredili kao bugarski duhovni fenomen može biti nastavljen, ali, kako sam već rekla, naš časopis nije znanstveni časopis.

Prihvatimo li da je poslije svog povratka u Bugarsku 927. g., Bojan-Benjamin počeo oko sebe okupljati istomišljenike i propovijedati novi nauk, u središtu kojeg su bratstvo, sloboda, društvena jednakost i pravednost, sa žaljenjem moramo ustanoviti da i poslije 1090 godina čovječanstvo nije postiglo ideal bogumila. Nama, Bugarima, ipak ostaje utjeha da je iskra ove hereze upaljena u našoj domovini.

 

Prevela Katica Sedlar