Prof. dr. sc. Vasja Velinova
Centar za slavensko-bizantska istraživanja “Ivan Dujčev” pri Sofijskom sveučilištu „Sv. Kliment Ohridski“
Misija osnivača slavenske azbuke i Prvoučitelja Slavena, svetih Ćirila i Metoda u Velikoj Moravskoj okončana je neuspjehom, jer nije imala aktivnu potporu tamošnje svjetovne vlasti. Nakon što je Svatopluk 871. g. uzurpirao vlast u državi, proglasio se kraljem, i za razliku od svog prethodnika, kneza Rastislava, nije podupirao ideju o uvođenju bogoslužja na slavenskom jeziku u moravske crkve. Grčki episkop Teofilakt Ohridski, biograf sv. Klimenta Ohridskog, piše da je Svatopluk “čovjek barbarin i nije znao za dobro”. Bio je pod utjecajem biskupa u Nitri, Wichinga, kojeg Teofilakt predstavlja kao čovjeka “pijanog od čistog vina hereze”. Tako slavensko svećenstvo ni na svjetovnom ni na crkvenom planu nije bilo poželjno u Velikoj Moravskoj, a kad je 885. g. umro nadbiskup Metod, protiv njih počinje progon. “Hereza je podigla glavu i počela se izrugivati pravoslavnom mnoštvu Metodovih učenika”. Sljedbenici Ćirila i Metoda prisiljeni su napustiti svoje crkve i manastire i napustiti Moravsku kneževinu jer im se prijetilo strogim kaznama.
U tom trenutku im je Bugarska bila jedinim spasom. “A Kristovi ispovjednici… čeznuvši za Bugarskom, počeli su misliti o Bugarskoj i nadati se da će im Bugarska dati spokoj.” Ove riječi biskupa Teofilakta daju točnu predodžbu o atmosferi u novopokrštenoj bugarskoj državi. Knez Boris-Mihail, čijim je naporima kršćanstvo 863. godine postalo državnom religijom, svjestan je rastućeg grčkog duhovnog i političkog utjecaja u svojoj zemlji, budući da su u njezinim crkvama služili grčki svećenici na grčkom jeziku. Zato traži obrazovane pisce koji će “prevesti” kršćansku vjeru na jezik razumljiv njegovom narodu. I pronalazi ih u učenicima Ćirila i Metoda. Njih su krajem 886. g. radosno dočekali u bugarskoj prijestolnici Pliski. Sa sobom su donijeli spašene glagoljske rukopise, koji postaju temelj preslavske redakcije bogoslužnih tekstova.
Slavenski pisci, ovjenčani aureolom sjećanja na svoje velike učitelje, Solunsku braću, smješteni su u plemenitaškim, boljarskim domovima, gdje imaju izvrsne uvjete za predah poslije pretrpljenih nedaća, a zatim – i za aktivno stvaralačko književno djelovanje.
Ubrzo nakon dolaska, knez Boris šalje Klimenta, najerudiranijeg i najuglednijeg među njima, u jugozapadne bugarske zemlje. On je imao posebnu zadaću da tamo organizira obučavanje bugarske mladeži kako bi ih pripremio za svećenike i duhovnike za potrebe buduće bugarske crkve, u kojoj se bogoslužje treba obavljati na bugarskom jeziku.
Kako bismo imali predodžbu o važnosti ove zadaće, potrebno je prisjetiti se nekoliko stvari. Prva je da je kršćanstvo religija čije je prakticiranje povezano s čitanjem odlomaka iz svetih tekstova i da ona čovjeka prati od kolijevke do groba, jer je u čovjekovom životu prisutna u najvažnijim i najintimnijim trenutcima – krštenju, vjenčanju, pomazanju umirućeg, tajni ispovijedi. Bez razumijevanja jezika Svetog pisma, Kristov nauk ostao bi daleko od novopokrštenog naroda, a crkveno bogoslužje na grčkom jeziku otuđilo bi ga od izvornog bugarskog identiteta. Druga okolnost je situacija u Bugarskoj i kanonsko-pravni položaj novoosnovane bugarske crkve, koji ne dopušta brzo uvođenje bogoslužja na slavenskom jeziku, za što u stvari nema ni obučenog kadra. To su bili problemi kneza Borisa kad je Klimentu dodijelio zadaću pripremanja svojih učenika, kako bi postali graditelji bugarske crkve. Stoga mu je, kad ga je poslao u oblast Kutmičevice, tamo dao na raspolaganje tri boljarske kuće za potrebe učiteljskog djelovanja.
Učiteljska institucija u pravoslavnom društvu imala je poseban status. Učitelji nisu uvijek bili duhovno zaređeni, no predstavljali su veliki autoritet zbog svoje erudicije i poznavanja bogoslužnih problema. Njihova je osnovna zadaća udovoljavanje potrebama za vjerskim znanjem kroz privatne i javne razgovore o katehetsko-dogmatskim pitanjima. U mnogim slučajevima imali su i visoki crkveni status – kao primjerice Kliment Ohridski. On je upravo kao učitelj položio temelje Ohridskoj književnoj školi.
Prema jednom slavenskom izvoru, žitiju sv. Nauma Ohridskog, knez Boris je Klimenta poslao u “ilirske i lihnidonske zemlje”, u Devol, na obali pokraj grada Ohrida. Dimitar Homatian, drugi grčki biograf sv. Klimenta u Kratkom žitiju Klimenta Ohridskog piše: “Najčešće je (Kliment, nap. aut.) prebivao u ilirskome gradu Lihnidu, koji je središte okolnih gradova i koji se sada na jeziku Mežana zove Ohrid, i u Kefaliniji, prevedeno na bugarski jezik Glavinici, gdje je ostavio i spomenike.” U tim je opisima, zajedno s drugim toponimima i iz drugih izvora, vidljivo da je riječ o oblasti koja je u administrativnom ustroju bugarske države bila poznata kao Devolski komitat. Upravo su u njoj bili gradovi Devol, Ohrid i Glavinica (Kefalinija). Ovaj posljednji je vjerojatno bio na području južne Albanije, nedaleko od rijeke Bjanice. Tako su približno izgledale granice Klimentove učiteljske škole, koja je gotovo u potpunosti zauzimala jugozapadne bugarske provincije u granicama Prvog bugarskog carstva.
Kliment je aktivno započeo s učiteljskim djelovanjem, organizirao je škole za opismenjavanje, ali i za pripremu svojih učenika za obavljanje bogoslužja. Vjerojatno se bavio i književnim radom, raspravljao sa svojim najistaknutijim sljedbenicima i upoznavao ih s detaljima Kristovog nauka. Kao rezultat njegovog upornog truda svaka je oblast već imala i svoje izučene ljude. Kliment je 893. g. zaređen za “prvog biskupa na bugarskom jeziku”. Bugarska crkva s bogoslužjem na bugarskom jeziku već je bila činjenica. Ili, kako je događaj ocijenio Dimitar Homatian: “Tako je svojim vlastitim žarom jedan barbarski i divlji narod pretvorio u sveti narod, izvršivši apostolsko djelo, i zbog toga je počašćen apostolskom milošću”.
U svojem prebivalištu u Ohridu biskup Kliment se posvetio aktivnom i raznovrsnom književnom djelovanju. Tu je organizirao i gradnju crkve “Sv. Pantalejmona” na brdu Plaošnik, u kojoj će nakon njegove smrti biti položeni njegovi posmrtni ostatci. Grad je trajno povezan sa sjećanjem na sv. Klimenta i kad je postao središtem Ohridske nadbiskupije. Freske s likom bugarskog biskupa mogu se naći u gotovo svim većim crkvama u Ohridu i u okolici.
Talentirani propovjednik, erudirani poznavatelj radova crkvenih Očeva, Kliment Ohridski je autor na desetine poučnih slova (homilija i propovijedi), panegirika (riječi pohvala), posvećenih kršćanskim svecima i blagdanima u crkvenom kalendaru. Napisao je više od dvadeset crkveno-pjesničkih himnografskih tekstova (službi za svece i blagdane). Njegova je zasluga stvaranje književnih slika dvojice velikih prosvjetitelja, sv. sv. Ćirila i Metoda. Kliment je napisao Pohvalu sv. Ćirilu, Bogoslužje za sv. Ćirila, Kanon za sv. Metoda, a vjerojatno je sudjelovao i u sastavljanju Opsežnih žitija dvojice Braće, jer je dobro poznavao njihove živote. S pravom možemo tvrditi da je prije svega sv. Kliment Ohridski pridonio stvaranju i utvrđivanju crkvenog kulta Slavenskih apostola u Bugarskoj. On je napravio izvorna bogoslužja za sedmodnevni bogoslužni ciklus, koji se nalaze u Oktoihu, preveo je Cvjetni triod, obiman crkveni zbornik s kanonima s tri pjesme za dane od Pashe do Pedesetnice. Njegova su djela kroz stoljeća prepisivali ruski i srpski pisci pa su tako postala dostupna svim pravoslavnim Slavenima.
Naum Ohridski, njegov suradnik, i autori slijedećih generacija nastavili su njegovo djelo, a među njima je i biskup Marko iz Devola. Sjajan retorički stil pisca, njegovo umijeće stvaranja emocionalnih i utjecajnih govorničkih djela zasluženo su mu donijeli nadimak “zlatni”. Kliment je postavio temelje bugarskog književnog i književnoumjetničkog jezika. On je prvi autor koji je stvorio vlastite neologizme u pokušaju jasnog i razumljivog prenošenja složenih apstraktnih pojmova koji se susreću u kršćanskim dogmama. Uspješno je izgradio terminologiju nove religije svoga vremena prevodeći složene grčke riječi i zamjenjujući ih bugarskim, stvario je vlastite pojmove (npr. трисветъл, трибезначален, златозарен, светозарен). Mnogi od ovih pojmova dugo su ostali u upotrebi. Sv. Klimnet Ohridski, naravno sa Svetom braćom Ćirilom i Metodom, dao je svoj doprinos pretvaranju govornog narodnog jezika u treći liturgijski jezik u Europi. Pisac i njegova djela su organski dio bugarskog i općeslavenskog kulturno- povijesnog pamćenja. A i poslije njega su u Ohridskoj školi nastavila stvarati pokoljenja pisaca i prepisivača, koji su napravili neke od najvrjednijih srednjovjekovnih bugarskih manuskripta: Bitolski triod, Argirov triod, Grigorovičev parimejnik i mnoge druge.
Danas su područja nekadašnje Ohridske književne škole izvan teritorija Bugarske. Čine se različiti pokušaji da se djelo sv. Klimenta pripiše suvremenim političkim realitetima. No, dobra stvar u povijesti je da jednom kad se dogodi ona se više ne može poreći. Prešutjeti, iskriviti, prepričati – da, ali ne i izbrisati.
Nikako ne možemo zanemariti posljedice povijesnih događaja koji su se zbili stoljećima prije. I ovdje je mjesto da ponovno naglasim da bez napora bugarskih vladara, kneza Borisa i cara Simeona, bez talenta i predanog rada prvog bugarskog biskupa sv. Klimenta Ohridskog i čitave generacije starobugarskih pisaca, uz potporu svjetovnih vlasti u tadašnjoj Bugarskoj, teško da bi sveslavenska kultura procvjetala i opstala. Kultura zamišljena s ciljem da ujedinjuje, a ne da razjedinjuje i Balkan i slavenske narode.
Prevela Katica Sedlar