Treći ožujka je najveći nacionalni praznik Republike Bugarske – Dan oslobođenja naše domovine od osmanske vladavine. Datum označava početak Treće bugarske države 1878.g., nastale poslije Sanstefanskog mirovnog sporazuma po završetku rusko-turskoga rata 1877. -1878. g.
Sanstefanski mir potpisan je 3. ožujka 1878. g., u gradiću San Stefano, danas Yeşilköy, pokraj Istanbula, između Rusije i njezinih saveznica Rumunjske, Srbije i Crne Gore s jedne strane i Osmanskoga Carstva s druge. S ruske strane jedan od potpisnika bio je i grof Nikolaj Pavlоvič Ignatijev, ruski general, političar i diplomat i jedan od tvoraca Sanstefanskog mira.
Ovaj dan predstavlja prve korake u potvrđivanju Bugarske kao suverene države. Od tada ona ima pravo da ju priznaju i druge države, ne samo potpisnice Sporazuma, kao i pravo na međunarodne trgovačke odnose, sklapanje financijskih i upravno-pravnih ugovora, uz pristanak i odobrenje Turske, te pravo na vlastitu vojsku i policiju.
Treći ožujka se po prvi puta obilježio 1880. g., dvije godine poslije Oslobođenja, kao Dan stupanja na prijestolje cara Aleksandra II.
Od 1888. g. praznik se počinje slaviti kao Dan oslobođenja Bugarske od osmanske vladavine. Godine 1978. obilježen je povodom 110-te obljetnice od Oslobođenja. Deset godina kasnije, 1988. g., postao je službeni praznik, a 1990. g., kad u Bugarskoj dolazi do političkih promjena, odlukom Narodnog sobranja, datum je proglašen nacionalnim državnim praznikom.
Na taj dan izvjese se nacionalne zastave i polažu vijenci na spomenik Neznanom junaku u Sofiji, u spomen na poginule Bugare u borbi za oslobođenje Domovine. Uvečer se na trgu ispred Narodnog sobranja, kod spomenika Caru Osloboditelju, Aleksandru II., postrojava svečana postrojba. Građani polažu vijence i cvijeće na spomenik poginulim ruskim, finskim, rumunjskim i ukrajinskim časnicima i vojnicima.
Jedan od glavnih razloga rusko-turskoga rata bilo je žestoko gušenje Travanjskog ustanka iz 1876. g., što je snažno odjeknulo u Europi. Brojne poznate europske javne osobe i državnici, među kojima se ističu imena Williama Gladstonea, Victora Hugoa, podigle su svoj glas potpore potlačenim Bugarima.
Bugarski je narod na mnogo načina dao svoj veliki doprinos konačnoj pobjedi. Primjerice, bugarska dobrovoljačka postrojba, osnovana pod ruskim zapovjedništvom, sudjelovala je u najvažnijoj i sudbonosnoj bitki, herojskoj obrani planinskog prijevoja Šipka (nazvanog još i bugarskim Termopilima) na Staroj planini, u kolovozu 1877. g. Napad Sulejman paše na ovaj prijevoj bio je od ključne važnosti u osmanskom protunapadu s ciljem odbacivanja ruske vojske do iza Dunava i pobjede u ratu. No, u toj su bitki Rusi i Bugari došli do povijesne pobjede.
Sanstefanska Bugarska, s malim iznimkama, veličinom je jednaka bugarskoj egzarhiji iz 1870. g. U njezinim granicama su sjeverna Bugarska (bez sjeverne Dobrudže, koju je dobila Rumunjska), cijela Trakija (bez područja Gjumjuržine i Odrina) i Makedonija (bez Soluna i poluotoka Halkidiki). Poslije dobivanja nacionalne neovisnosti, osnovane su još dvije eparhije: Nevrokopska i Starozagorska.
Mirovni sporazum bio je preliminarni, odnosno, morale su ga odobriti ostale Velike sile. Prema njemu, oslobođena Bugarska je autonomna, vazalna kneževina, obveznica plaćanja poreza, sa svojom vladom i vojskom. Površinom je veća od 170 000 km². Sporazum su revidirale Velike sile.
Berlinski kongres, koji je počeo 13. lipnja 1878. g., a u kojem su sudjelovale Rusija, Engleska, Austro-Ugarska, Francuska, Njemačka i Turska, odlučio je podijeliti Bugarsku.
Sanstefanska Bugarska podijeljena je na pet područja: na sjevernu Bugarsku i Sofijski sandžak, koji čine vazalnu Kneževinu Bugarsku (turskom sultanu plaća jednogodišnji danak, ima svoju policiju i na čelu joj je knez kojeg bira narod, ali uz suglasnost Velikih sila i sultana). Područja između Stare planine i Rodopa postaju odvojena autonomna oblast, pod imenom Istočna Rumelija, kojom upravlja general-gubernator, a kojeg imenuje Porta. Makedonija i Odrinska oblast ostaju dio Osmanskog Crastva i pod izravnom su vlašću sultana. Gradovi Pirot i Vrana dodijeljuju se Srbiji, a Rumunjska dobiva Sjevernu Dobrudžu.