Prije 115 godina Bugari u Makedoniji i Trakiji podigli su ustanak za svoje nacionalno oslobođenje. Zašto se on dogodio, zašto taj ustanak i danas budi naše osjećaje, zašto se o njemu i danas puno govori, kako u Bugarskoj tako i u današnjoj Republici Makedoniji?

Prije svega, treba podsjetiti da je poslije rusko-turskog rata i odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. g., naša država postala Kneževina Bugarska, ali velika područja na jugu i jugozapadu, većinom naseljena Bugarima, ostala su pod osmanskom vlašću. Sljedećih su desetljeća žitelji Makedonije i Odrinske Trakije napredovali duhovno i obrazovno pod okriljem bugarske egzarhije. Međutim, osmanska država društvo i gospodarstvo gura unatrag i ne dopušta političke i društvene slobode. Mladi naraštaji su nestrpljivi, pa najprije u Solunu, a potom i u drugim makedonskim i trakijskim gradovima, osnivaju revolucionarnu organizaciju – Tajnu makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju (TMORO), poznatiju nam po svojem kasnijem nazivu Unutarnja makedonsko-odrinska revulucionarna organizacija (Вътрешна македоно-одринска революционна организация – VMORO). Ova organizacija pred sebe postavlja veliku zadaću – političko oslobađanje dviju oblasti – Makedonije i Odrinske Trakije, a službeni cilj formuliran je s obzirom na njihov već proklamiran, ali neproveden međunarodno pravni status: “dobivanje pune političke autonomije u Makedoniji i Odrinskom području“ (temeljem čl. 23 Berlinskog ugovora). Tajna makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija priprema i podiže ustanak.

Kao i 27 godina prije toga kod Travanjskog ustanka, revolucionari su 1903. g. ponovo raspodijeljeni u nekoliko zasebnih teritorijalnih okruga. Slično kao i Giurgijevci u prosincu 1875. g. (prema rumunjskom gradu Giurgiu – mjestu osnivanja istoimenog revolucionarnog komiteta u emigraciji – nap. prev.), okupili su se na kongresu u Solunu u siječnju 1903. g. No pripreme nisu tako jednako tekle pa se masovnost i mnogobrojnost ustanika dogodila samo u pojedinim okruzima. Najopsežnije i najduže se ustanak održao u Bitolskom revolucionarnom okrugu (čitava jugozapadna Makedonija). Pripremljeni okružni kongres održan je od 17. do 22. travnja 1903. g. u selu Smilevo, smještenom na planinama sjeveroistočno od Bitole, makedonskom Oborištu (bugarsko selo u planini Srednja gora, kod Panagjurišta, od Sofije udaljeno 88 km, gdje se 1876. g. po prvi puta u Bugarskoj održalo Veliko narodno sobranje, na kojemu je donijeta odluka o podizanju Travanjskog ustanka – nap. prev.). Na njemu je izabran i Glavni stožer ustanka za Bitolski okrug, u koji su ušli Dame Gruev, Boris Sarafov i Anastas Lozančev.

Za razliku od Oborišta, nijedan delegat u Smilevu osmanskim vlastima nije dojavio donijetu odluku. Ustanak je u Bitolskom revolucionarnom okrugu počeo kako je to odredio Glavni stožer, na Ilinden, 20. srpnja 1903. g. (2. kolovoza prema Gregorijanskom kalendaru). U najjugozapadnijim okolijama (nekad administrativno-teritorijalna područja – nap. prev.) i u manjim okruzima u Makedoniji, odaziv na ustanak bio je najmasovniji – u Kosturskom, Lerinskom (danas u Grčkoj), Prespanskom, Resenskom, Ohridskom, Bitolskom, Moriovskom, Demirhisarskom, Kruševskom, Kičevskom (danas u Republici Makedoniji) području. Seosko muško stanovništvo s puškom u ruci pristupa organiziranim četama i tako stvara ustaničku vojsku s više od 10 000 ljudi. Žene i djeca u nekim mjestima ostaju u svojim domovima, ali iz mnogih drugih mjesta bježe u posebno pripremljene tabore u šumama. Cijela je unutrašnjost tjednima bila pod ingerencijom ustanika, a vlast je kontrolirala samo gradove i pojedina druga naselja.

Najopsežniji i najdužeg trajanja bio je ustanak na krajnjem jugozapadu, u Kosturskom području. Ustanici, s Vasilom Čekalarovim na čelu, preuzeli su vojarne, vladali i nekoliko tjedana upravljali u dva mala vlaška grada – Klisuri i Neveskoj. Osmanske vlasti su tek krajem kolovoza okupirali ustanička ognjišta, ali su revolucionari otišli u druge nove okruge – na jugozapad u smjeru Epira i Albanije, a kasnije i na sjeveroistok, prema Kajmakčalanu. Tako se se ustanička vatra održavala sve do jeseni.

Sličan, masovni intenzitet, ali kraćeg trajanja, dogodio se i u ostalim bitolskim okruzima. Glavni stožer djelovao je u planinama ponad Smileva. Ustanici su 21. srpnja preuzeli bugarsko-vlaški gradić Kruševo i držali ga oko deset dana. Kao posljedica toga, desetodnevno upravljanje gradom zabilježeno je pod romantično-poetskim imenom „Kruševska republika“.

U drugim revolucionarnim okruzima – Solunskom, Strumičkom i Skopskom, bilo je samo pojedinačnih djelovanja četa, do masovnog ustanka nije došlo. Nešto aktivnije bilo je u Serskom okrugu (većinom pirinsko područje), gdje su ušle mnoge čete, a poslije Krstovdena, 14. rujna, (u kat. crkvi blagdan Uzvišenja Sv. Križa, nap. prev.) na ustanak se dižu pojedina čitava sela u porječju rijeke Meste. Slično kao kod bitolskog, u još jednom revolucionarnom okrugu dolazi do dizanja ustanka – u Odrinskome, točnije – u njegovome sjevernome Strandžanskom području. Poslije pripremnog kongresa u malotrnovskom mjestu Petrova njiva, krajem lipnja, buntovni plamen upaljen je 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja. Pod kontrolom ustanika bila je cijela Strandža, a preuzeli su i crnomorske gradiće Vasiliko (danas Carevo) i Ahtopol.

Bez obzira na hrabrost i junaštvo, snage su neravnomjerne: protiv oko 25 000 ustanika stajalo je oko 350 000 osmanskih vojnika, koji su do jeseni ustanak ugušili u pepelu i krvi. Više od 200 sela je spaljeno, a oko 25 000 duša – prognano.

Neovisno o upečatljivom zamahu, ustanak nije postigao željene rezultate. Istina, u ono su vrijeme Makedonija i Odrinska Trakija privukle zanimanje svjetske javnosti i politike, kao što se to danas događa sa Sirijom, Irakom ili Afganistanom. Naposljetku, međutim, svjetska diplomacija nalaže samo palijativne, površne reforme. Devet godina poslije Bugari su zajedno sa snagama Carevine Bugarske i VMRO-a i u savezu s drugim balkanskim državama krenuli u Balkanski rat, koji je doveo do djelomičnog oslobođenja bugarskih zemalja. Djelo Ilindenaca, Preobraženaca i Krstovdenaca ostavilo je duboki trag i trajno sjećanje među kasnijim pokoljenjima kojima je ovaj svijetao primjer izvor nadahnuća.

Ilindenski ustanak nije samo povijest, on je i sadašnjost. Tijekom posljednjih godina, i osobito ove, opet se postavlja apsurdno pitanje o 1903. godini: „Tko su bili ustanici, Makedonci ili Bugari?“ Odgovor je – i jedni, i drugi. Većina pobunjenika su te, 1903. g., bili zemljopisnim podrijetlom Makedonci ili „Odrinci“ (Tračani), a po nacionalnosti – Bugari. Biti Makedoncem značilo je biti makedonskim Bugarom. Jedini drugi „Makedonci“ mogli su biti samo Vlasi i Grci na jugu.

Mnogo ih je i raznovrsni su dokazi o bugarskoj samosvijesti Ilindenaca. Glavni stožer pisao je u Sofiju: „Mi Vam se obraćamo u ime roba Bugarina…“ Predstavništvo TMORO-a u inozemstvu izjavljuje: „kao i mi Bugari, stradavaju i Vlasi, stradavaju i Grci, stradavaju i sami turski seljaci“. Austro-ugarski konzul u Bitoli, August Kral izvješćuje: „on je [ustanak] izljev nezadovoljstva jednog cijelog naroda… Tu je ustanak gotovo sveopći… u tim oblastima živi više od 250 000 Bugara, od kojih najveći dio simpatizira revoluciju i podupire je javno ili tajno“. Konačno su i same osmanske vlasti načistu s tim tko se pobunio protiv njih, kome se moraju obratiti zbog reda i mira: „po posljednji put pozivaju se Bugari koji su sudjelovali i napustili svoja ognjišta, svoja zanimanja, da se vrate u svoje domove i u svoja sela“.

Posljednjih desetljeća zainteresirani krugovi iskoristili su obljetnice ustanka ne bi li stvorili više podjela negoli zajedništva između Bugarske i Republike Makedonije. Žalosne posljedice za dobrobit, stabilnost i eurointegraciju u vrijeme vladavine VMRO-DPMNE-a Nikole Gruevskog dobro su poznate. Tek je uoči obilježavanja Ilindena 2017. g. potpisan ugovor o prijateljstvu, dobrosusjedskim odnosima i suradnji između dviju država, koji je naglasio „zajedničku povijest koja povezuje dvije države i njihove narode“ i predviđa „zajednička obilježavanja zajedničkih događaja i osoba“.

Premijeri Bojko Borisov i Zoran Zaev su 2. kolovoza 2018. g. zajedno su prisustvovali obilježavanju Ilindensko-preobraženskog ustanka na svečanosti u Blagoevgradu. Predsjednik vlade Zaev ponovo je pojasnio: „Ilindenski ustanak je dio naše zajedničke povijesti“.

Poslije 115 godina od ustanka možemo samo očekivati daljnje vraćanje autentičnom duhu Ilindenaca, Preobraženaca i Krstovdenaca u Bugarskoj i u Republici Makedoniji.

Naum Kaičev, Sofijsko sveučilište „Sv. Kliment Ohridski“

(Prevela Katica Sedlar)