Autor: Milena Trendova •
Tamne visine Stranža planine utihnuše pod zvukom gajdi. Sveti bubanj pulsira u noći. Proljetnoj noći, čarobnoj. Bijele tkane košulje, blijeda lica, pritvorene oči. Ruke podižu «obučene» ikone Svetih Konstantina i Elene. Bose noge stupaju na žeravicu. Komadić drevnog misterija, živ kao živi ugljen.
Ritual nestinarstva obavlja se svake godine, 3. i 4. lipnja, na dan kršćanskog blagdana Svetih Konstantina i Elene – na stari način, na Strandži planini. Nepoznat je ostalim dijelovima bugarskog etničkog prostora. Prošlog se stoljeća izvodio i u nekim selima u Trakiji koja su danas izvan bugarskih granica. Od nekadašnjih bugarskih nestinarskih sela, danas je običaj sačuvan samo u dva – selu Bulgari i selu Kosti.
Priprema praznika počinje prethodnim obrednim postupcima čiji je smisao očišćenje i liječenje. Vjeruje se da se igra na vatri izvodi zbog zdravlja i sreće i da u ognju «izgore sve bolesti i nečistoće», da «se na žeravicu staje s očišćenim tijelom, dušom i ustima.»
Na sam dan Svetih Konstantina i Elene posvećuju se nestinarske ikone – one su najvažniji sveti predmeti u nestinarskom obredu. Ikone se iznose iz «konaka» ili «Paraklisa» – nestinarskog «hrama». Nekad se «konak» nalazio u kući «glavne nestinarke», gdje su se tijekom cijele godine čuvale ikone Svetih Konstantina i Elene. Posvećivanje se radi na «ajazmotu» – svetom izvoru. Ikone se peru vodom i uvijaju u obredna platna. Izvori igraju važnu ulogu u kulturi mjesnog stanovništva. Vjeruje se da voda ima moći iscjeljenja i očišćenja. Ikone nose mladići s imenom Konstantin a slijedi ih procesija mladih predbračnog uzrasta te ostali seljani.
U središtu sela, odmah po objedu, skuplja se velika hrpa drva. Oganj se pali predvečer. Muškarci raspiruju žeravicu i oblikuju veliki krug. U prazniku sudjeluje cijelo selo, no na vatri plešu samo posvećeni nestinari. A oni mogu biti kako žene tako i muškarci. Nestinarstvo je darovano samo malome broju ljudi. Ono je obiteljska predaja, ali ne mogu svi iz jedne obitelji biti nestinari. Pod utjecajem glazbe, sudionici u ritualu padaju u osobit oblik transa. Nestinari počinju s plesanjem tzv. nestinarskog hora, koje je jedinstveno. Bosim nogama ulaze u vatreni krug. Kažu da ih čuvaju Sveti Konstantin i Elena i da im utiru put kroz žeravicu. Vrhunac je kad plesači upadnu u posebno mistično stanje – trenutak kad se u njih useljuje Bog. Seljani to zovu «prihvaćanje». Tada nestinari otkrivaju i svoje magične sposobnosti. U tom trenutku mogu predvidjeti budućnost, proricati sudbinu pojedinih ljudi.
Smatra se da nestinarstvo potječe od drevnih tračanskih plesova, povezanih s kultom o velikome nebeskom svjetlu – suncu, i ognju. Kasnije se ritual pomiješao s kršćanskom tradicijom. Sami nestinari, koji su izuzetno zatvorena zajednica, određuju se kao izuzetni kršćanski vjernici.
U bugarskoj povijesnoj i etnografskoj literaturi postoje mnogobrojna istraživanja posvećena nestinarstvu. Prvi put ga je kao običaj opisao Petko R. Slavejkov, 1866. g. Drugi veliki istraživač ovog jedinstvenog obrednog običaja je prof. Mihail Arnautov.
Danas je iznimno važno da sačuvamo ovakve specifične bugarske običaje, da čuvamo ovaj folklorni fenomen, dijelić bugarske magije – «vatreno horište».
(Prijevod: Katica Brajković)