Tamo, gdje s dolaskom tihe, tople noći, mjesec plovi među nebrojeno mnogo svjetlucavih zvjezdica i gdje se Balkan umata u srebrni plašt od magle – tamo se nalazi jedno od najljepših sela u Bugarskoj. Smješteno usred južnih obronaka istočnog dijela Balkana, poput nježno lijepe perle na djevojačkom nakitu, tu se u davnih vremena ugnijezdilo malo seoce.
Tiho. U Jovkovoj Žeravni sam. Utihnut ću ne bih li čula bešumno vrijeme. Ovdje ono nije stalo, nego ludo leti unatrag kako bi me vratilo u one godine kad su se u vrijeme ropstva kovali najzdraviji atributi bugarske državnosti – moral, prosvjeta i domoljublje. Ovdje, gdje su bogati davali novac za gradnju crkvi, škola, česmi i putova. Ovdje, gdje još odjekuju odlučni buntovni koraci Hadži Dimitra, Panajota Hitova, Stoila vojvode, žeravnavskih vojvoda Dimitra Kalačlije i Altanla Stojana vojvode, Kara Tanasa i Kjučuka Karadže.
I, neovisno o vremenskim vjetrovima, što su pomeli važne dijelove povijesti i sjećanja na ljudske sudbine, neovisno o nazivima sela kroz godine, Жервòна, prema imenu rijeke koja je tekla kroza nj, Жèруна, od slavenske riječi žerka, žerna (vodenica), Žeravna je ostala rodno mjesto titana preporodne prosvjete, duha i rodoljublja – Raina Popoviča, Emanuila Pop Krsteva (Daskal Mano), Save Filaretova, Todora Ikonomova, Vasila Stojanova, dr. Vasila Sokolskoga i najelegantnijeg i profinjenog pripovjedača, majstora kratke priče Jordana Jovkova.
Šetam tijesnim uličicama popločanima kaldrmom, između drvenih kuća s velikim toplim strehama. Sliče mi ženama čija ljepota uzmiče samo pred Jovkovljevim heroinama Albenom i Borjanom. U mislima se vraćam u svijet onih ovčara Žeravne koji su u Ustav Ovčarskog društva u Žeravnu upisali:
„…da se brinemo za moralno uzdizanje stanovništva, za olakšavanje njegovih materijalnih uvjeta, da među svojim članovima održavamo drugarske odnose, da pomažemo gradnju novih česmi, putova, mostova i da svake godine pomažemo obrazovne ustanove u općini…“
Udišem mirisni balkanski zrak, pomiješan s aromom starog drveta i šimšira, kamena i karanfila i tek si sad odgovaram na pitanje: Kako i zašto je stvorena ova predivno šarena žeravnanska bajka magije, ljepote i otmjenosti? Zajedno su je zaželjeli i zajedno su je stvorili – u suglasju s moralnim uzdizanjem koje su nosili u svojim srcima i dušama.
Došla sam malo posjesti u bogato urešeno travnato dvorište – malo, poput svakog dvorišta u planinskim predjelima, ali ipak punog cvijeća: zdraveca, bosiljka, dragoljuba, šeboja, karanfila, ruža. Zatvorila sam oči i žedno upijala cvjetne mirise, a oni su me vratili u moje djetinjstvo, u dvorište našeg doma punog istog tog cvijeća što su ga posadile ruke moje bake. Sasvim polako, preda mnom su se pojavljivale i sjene Jovkovljevih heroja: Žende i Vrbana, Šibila i Rade, Dimča i Velikog Kehaja, Indže i Pauna, i povele me u rodni dom Jordana Jovkova…
Otvaram staru portu, a tu me dočekuje genijalni autor, zastao u tišini, razmišljajući. Gledam kućicu, katnicu, što se činila još manjom zbog veličanstvenih vrhova i šuma uokolo, koji su Žeravnu sakrili kao u orlovo gnijezdo – evo otkud je pisac crpio snagu, ljubav i nadahnuće za svoje uzbudljive priče. I osjećaji mi navru – za našu zajedničku nadu za susretom s bijelom lastavicom dobra, čovječnosti i vjere.
Vrijeme je i za razgled lijepih kuća Save Filaretova, Rusija čorbadžije, Stare osnovne škole, danas galerije slika, crkve „Sv. Nikola“. Željela bih sa sobom ponijeti što više ove ljepote Žeravne, da je sačuvam kao zdenac energije za jednoličnih radnih dana.
Smračilo se. Nebo se zacrvenilo. Odlazim iz Žeravne, ali još osjećam miris širokih drvenih kućnih streha, šimšira i kamena. A ispred mene, na staroj kaldrmi, kao mrlja krvi ocrtava se crveni karanfil. Kao da ga je ispustila Šibilova ruka.
Tiho je. Još sam u Jovkovoj Žeravni.
Prevela Katica Sedlar