BUGARSKO, ČUVAJ USPOMENU NA ALEKSANDRA I. BATTENBERGA!

U samom središtu Sofije, na jednoj od najbučnijih i najprometnijih ulica – Aveniji Vasila Levskog, nalazi se tihi i mirni djelić zemlje gdje se sastaju povijest i vječnost. Na tom svetom pedlju, koji čuva sjećanje i veličanstvenost najsvjetlijih stranica bugarske povijesti, izgrađen je mauzolej kneza Aleksandra I. Battenberga. On je ovdje pokopan da bi nas zauvijek podsjećao na neke od najsjajnijih stranica naše povijesti: na Ujedinjenje Bugarske i pobjedu u Srpsko-bugarskom ratu 1885. g. Stranice, koje su DJELO jedino i samo Bugara i njihova kneza.

Ulazeći u dvorište ovog svetog mjesta zaboraviš na sve ostalo. Tvoje uši više ne čuju prodorno trubljenje automobila, sirene i alarme. Oči ne vide užurbani dnevni ritam i rijeku ljudi koja prolazi uz ogradu. Jedino što ovdje može u duši narušiti harmoniju je nametljivi bat vlastitih koraka. Snatriš na klupi vraćajući se u povijest, koja je sada tako mirna i sveta. I tvoja najdublja želja je da u svome pamćenju oživiš povijest – šaroliku i slavljeničku! Onakvu kakva je i bila…

„Kad umrem, neka me prenesu u dragu Bugarsku: u onu Bugarsku čijoj sam dobrobiti posvetio najdragocjenije godine svog života i žrtvovao ono najvrjednije u svom životu – svoju čast…” Ovo je posljednja želja prvog bugarskog kneza nakon Oslobođenja 1878. g., Aleksandra I. Battenberga, poznatog i kao Aleksandar I. Bugarski. On dolazi na prijestolje nakon pet stoljeća osmanlijskog ropstva, jedne zaboravljene i s karte svijeta izbrisane zemlje, zemlje s najstarijiom državnošću u Europi. A potom, događanja za Bugarsku teku brzinom lavine: Ujedinjenje, pobjednički Srpsko-bugarski rat… Ne brzamo, zar ne? Pa, i nema razloga! Krenut ćemo od početka…

Prije 160 godina, 5. travnja 1857. godine, u Veroni, u obitelji njemačkog princa Alexandra von Hessen-Darmstadta i poljske grofice Julije Hauke, rodio se sin Aleksandar. Budući knez Bugarske dobiva vojno obrazovanje i čin poručnika. Ruski car Aleksandar II. dopustio mu je da služi u ruskoj vojsci, što je predodredilo njegovu buduću vezu s Bugarskom i s bugarskim narodom, kojemu će posvetiti veći dio svog kratkog života. Kad je prvi put kročio na bugarsko tlo, Battenberg je tek dvadesetogodišnjak. Sudjeluje u Rusko-turskom ratu (1877.-1878.), u sastavu Ulanske pukovnije, koja vodi ogorčene i odlučne bitke s Turcima na Šipki, kod Kazanlaka, Stare i Nove Zagore. Za sudjelovanje u akciji za osiguranje željezničke pruge oko mjesta Kojadžik nagrađen je znakom Križa za hrabrost, Vojnog ordena sv. Jure.

Samo godinu dana kasnije – 17. travnja 1879. g., Prva Velika Narodna skupština Bugarske apsolutnom je većinom izabrala Aleksandra Battenberga knezom Bugarske. S tek 22 godine, Battenberg postaje prvi bugarski vladar poslije Oslobođenja, pod imenom knez Aleksandar I. Sudjelovanje u ratu i odobrenje ruskog cara odlučujući su argumenti za njegov izbor između druga dva kandidata za bugarsko prijestolje – princa Waldemara od Danske i njemačkog princa Heinricha Reussa.

Dana 24. lipnja 1879., točno u 11 sati i 30 minuta, novoizabrani vladar zakoračio je na bugarsko tlo u luci u Varni, a dva dana kasnije – 26. lipnja, dao je svečanu prisegu pred Narodnom skupštinom u Velikom Trnovu i preuzeo sudbinu Bugarske u svoje ruke.

Princ Aleksandar Battenberg nesebično je radio za ekonomski, duhovni i kulturni napredak zemlje. U njegovom uredu, uz njegovo izravno sudjelovanje pripremljeni su propisi i zakoni koji će biti temelj modernog razvoja Kneževine. Samo u pet godina njegove vladavine (1880.-1885.) osnovana je Komora za reviziju i usvojen Zakon o njezinom upravljanju, usvojeni su Statut i Zakon o Bugarskoj narodnoj banci, Zakon o razvoju domaće industrije, Pravilnik o ustroju sudova u Bugarskoj, Zakon o osnivanju Savjeta za školstvo u Ministarstvu obrazovanja, Zakon o državnim službenicima, osim toga, osnivaju se građevinske dioničarske tvrtke, itd.

No najupečatljiviji i važan čin njegove vladavine događa se 6. rujna 1885. godine – UJEDINJENJE BUGARSKE. Riskirajući da na sebe navuče neodobravanje Rusije i velikih sila i bude svrgnut s prijestolja, knez Battenberg podupire narodne čežnje i težnje za ujedinjenu Bugarsku.

Srpsko-bugarski rat koji je uslijedio, potvrdio je njegovo uvjerenje da je bugarski narod spreman dati sve svoje snage u obrani Domovine. Dana 14. studenoga 1885. g. Srbija je iznenada napala Bugarsku. Srpski kralj Milan Obrenović bio je siguran da će rat biti kao šetnja do Sofije i obećao svojim generalima da će za šest dana piti „belu kafu“ u središtu glavnog grada Bugarske. Za to vrijeme, mlada bugarska vojska razmještena je na granicu s Turskom, čekajući tursku reakciju na ujedinjenje. Ali, ispostavilo se da je postojanje jake Bugarske veća prijetnja srpskim interesima. Mit o slavenskom jedinstvu doživio je još jedan, ali ne i zadnji krah.

Pobjeda Bugara u ovom kratkom ratu, čuvenom pod nazivom „rat satnika protiv generala“ (najviši rang u bugarskoj vojsci bio je satnik), preduvjet je za međunarodno priznanje ujedinjenja. Tijekom vojnih operacija sam knez Battenberg je na bojišnici – tamo, gdje su i njegovi vojnici, koji su u samo 14 dana srpske generale natjerali na bijeg. Dana 28. studenoga, kad se bugarska vojska pripremala za napad na Niš, u bugarski Glavni stožer u Pirotu stiže austrougarski opunomoćeni ministar u Beogradu, grof Rudolf von Khevenhüller. On prijeti bugarskom knezu da će austrougarska vojska stati na srpsku stranu, a moguća je i ruska intervencija, ako Bugarska nastavi svoje napredovanje prema Nišu. Na taj način je Srbija spašena ponižavajućeg poraza. Dana 9. prosinca u Pirotu je potpisano primirje, a 26. prosinca Alexandar I. Battenberg dočekan je u Sofiji kao pobjednik.

Dok su europski političari bili protiv bugarskih interesa i očekivali brz i potpun poraz Bugarske u Srpsko-bugarskom ratu, jedan je narod od prvog do zadnjeg dana rata suosjećao sa sudbinom Bugara – hrvatski narod! Kao dragovoljci u bugarskoj vojsci sudjeluju čak i poznati hrvatski intelektualci poput prof. Stjepana Jurinića i novinara Krunoslava Heruca. U Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima održavaju se skupovi u znak potpore Bugarskoj, prikuplja se pomoć za bugarske vojnike, organiziraju se misije Crvenog križa.

Pogoršanje odnosa između bugarskog kneza i ruskog cara Aleksandra III., koje je počelo nakon ujedinjenja Kneževine Bugarske i Istočne Rumelije, daje povod pro-ruskim političkim skupinama u Bugarskoj za silne napade na Battenberga. Dana 9. kolovoza 1886. godine, grupa pro-ruskih časnika izvodi državni udar i miče kneza Aleksandra Bugarskog s prijestolja. Zbog snažnog pritiska Rusije, a prije svega da bi očuvao integritet i sigurnost Bugarske, Battenberg je dragovoljno abdicirao. Bugarski narod oprostio se od svog prvog kneza 26. kolovoza 1886. godine. U Manifestu upućenom istoga dana bugarskom narodu, Battenberg je napisao: „… objavljujem našem ljubaznom narodu da se odričemo bugarskog prijestolja, jer želimo pokazati svima kako su nam dragi i mili interesi naše Domovine, te kako smo za njezinu dobrobit i nezavisnost spremni žrtvovati sve, čak i ono što nam je vrijednije od života…”

Nakon što je napustio Bugarsku, Battenberg zasniva obitelj u Austriji i svojoj djeci daje bugarska imena – Krum-Assen i Vera-Cvetana.

Knez Aleksandar I. umro je od peritonitisa 23. listopada 1893. godine, napunivši tek 36 godina.

„Kad umrem, neka me prenesu u dragu Bugarsku…”

Sjena ptice trgne me iz snatrenja… Ustanem i krenem prema mauzoleju. U mojoj glavi niz pitanja: Koliko je velika bila kneževa ljubav prema bugarskom narodu kad je imao snage, da usprkos gorčine u duši, sa suzama u očima kaže: „Bože, čuvaj Bugarsku!” Koliko je istinita i strastvena bila ta ljubav da ju je pokazao i u imenima svoje djece, da je može držati u kutku svog srca, dok je živ? Koliko je jaka ta ljubav bila da poželi i svoju vječnost posvetiti njoj –  Bugarskoj!

Prilazim pragu Mauzoleja. Ovdje je vječnost sve prekrila bijelim plaštem bezvremenosti. Povijest, međutim, još uvijek odzvanja od pobjedničkih krikova iznad Slivnice, Tri uši, Gurguljat Trna, Breznika, Dragomana, Caribroda, Pirota, Vidina i Akčara, imena mjesta uskrsle i ujedinjene zemlje koja su upisana iznad sarkofaga prvog bugarskog kneza.

BUGARSKO, ČUVAJ USPOMENU NA ALEKSANDRA I. BUGARSKOG!

Preveo Lazar Glasnović