Put do povijesnog San Stefana nije bio ni lagan, ni kratak… On je bio dugačak točno 175 900 dana ropstva ili 5784 mjeseci ili 482 godine ili punih 5 stoljeća.
Taj put počeo je razbuktalom vatrom Čiprovskog ustanka i tragičnim krajem Velčove urote. Prolazio je sporom rijekom vremena, u koju se ulijevalo na tisuće ljudskih sudbina i stotina junaštava. Zasjao je u Povijesti Paisija Hilendarskog, da bi ugasnuo s crnim vješalima najsjanijeg Apostola Vasila Levskog. Hajdučkim koracima krstario je Balkanom, da bi stradao u crkvi u Bataku i da bi se uzdigao do olovnosivog neba nad vrhom Okolčice.
Rusko-turski rat 1877. – 1878. g. je dvanaesti rat između dvaju carstava i jedan od najkraćih ratova u povijesti ratovanja. Trajao je samo 245 dana, ali mu je cilj bio veliki: Oslobođenje Bugarske. A ovaj cilj nadahnjivao je sve – od običnog ruskog vojnika do generala, od bugarskog dragovoljca do svakog poljskog, rumunjskog i finskog borca.
Malo se govori da je u redovima ruske vojske služilo na tisuće podanika iz ruskoga carstva različith narodnosti – Ukrajinaca, Poljaka, Finaca, Litvanaca. Mladići iz Varšavske gubernije, primjerice, koji su bili u sastavu uglavnom Devete pješačke divizije, sudjelovali su u zauzimanju turskih utvrda na području prijevoja Šipka i u opsadi Plevena.
Rumunjska je u Rusko-turskom ratu bila saveznik Rusije. Njezina je vojska ratno krštenje imala u napadu za zauzimanje Plevena, koji se zbio s 11. na 12. rujna 1877. g. Kod sela Grivica junački je poginulo više od 2500 rumunjskih vojnika, a krajem te godine oformljen je Zapadni rumunjski armijski korpus.
Finska gardijska pukovnija, s oko 900 vojnika, iskazala se u bitkama kod sela Gornji Dubnik (12. – 24. listopada 1877. g.), a kao dio Zapadnog odreda, pod zapovijedanjem generala Gurka, pri prelasku Stare planine, u teškim zimskim uvjetima u prosincu 1877. g.
Dvojica stranaca, sudionika Rusko-turskoga rata ministri su Kneževine Bugarske: general-pukovnik Kazimir Ernrot, podrijetom Šveđanin, ministar je obrane (1880.-1881.), premijer (1881. g.) i ministar unutarnjih poslova (1881.), a pukovnik Aleksandar Rediger, podrijetlom Finac, ministar obrane 1883. g.
Još početkom rata broj ratnih dopisnika brojio je više od 100 ljudi, akreditiranih iz približno 500 novinskih redakcija i časopisa iz Rusije, Engleske, Francuske, Njemačke, Švedske, Austrije, SAD-a, Španjolske, Češke, Italije i dr. Jedinici ruskih vojnih dopisnika pribrojeno je i blizu dvadeset talentiranih ratnih slikara, među kojima su i poznati Vasilij Vereščagin i Nikolaj Karazin.
Redakcija engleskog vjesnika Daily News, kad su započela ratna djelovanja poslala je osam svojih ratnih dopisnika.
Oslobođenje Bugarske u svakome od nas izaziva emocije i sve više će nas žalostiti kad si postavimo pitanje: kako danas cijenimo i upravljamo svojom slobodom? Za mene pohod prema njoj – SLOBODI, kreće s jednog malog mosta u Koprivštici, 20. travnja 1876. g., po čijem je kamenom svodu prelazio bugarski narod s obale ropstva na obalu slobode. A vrijeme će nastaviti teći bijelom rijekom ispod mosta, odabrat će i pamtiti ono najvažnije, najvrjednije i najbitnije…
Prevela Katica Sedlar