Ferdinand Sakskoburgotski je knez Bugarske i glavni upravitelj Istočne Rumelije od 7. srpnja 1887. do 22. rujna 1908. godine, kada je usprkos protivljenju Velikih sila (Velike Britanije, Austro-Ugarske, Rusije, Francuske, Njemačke i Italije) objavljena Neovisnost Bugarske. Od tog povijesnog datuma do abdikacije, 3. listopada 1918. g., on je car Bugara.

Car Ferdinand upravlja punih trideset i jednu godinu, od čega su dvadeset i pet za Bugarsku godine uspona – političkog, ekonomskog i kulturnog. Posljednjih šest godina njegove vladavine Bugarska sudjeluje u tri rata, od kojih dva – Međusaveznički (Drugi Balkanski) i Prvi svjetski rat – završavaju teškim nacionalnim katastrofama, ostavljajući bolan pečat uspomeni na prvog cara Trećeg bugarskog carstva. Nemilosrdni uvjeti Mirovnog ugovora u Neuillyju (1919.) kojim je pobijeđena Bugarska, kažnjena, teže i od Njemačke, zapečatili su negativan stav prema caru Ferdinandu. Stav, koji je iz političkih razloga i nakon Drugog svjetskog rata desetljećima podgrijavan do te mjere da je dvadeset pet uspješnih godina cara Ferdinanda I. izbrisano iz kolektivnog sjećanja bugarskoga naroda.

U lipnju 1887. g. Treće Veliko narodno sobranje bira za Kneza Bugarske Ferdinanda Maximiliana Karla Leopolda Mariju Sachsen Coburg Gothu, rođenog 26. veljače 1861. g. u dvorcu Coburg u Beču, kao sina austrijskog generala princa Augusta iz obitelji Sachsen Coburg Gotha i princeze Klementine Bourbon-Orleanske, kćerke posljednjeg francuskog kralja Louis-Philippea.

Ferdinand, unuk kralja Louisa-Philippa, imao je dovoljno hrabrosti doći u Bugarsku, usprkos protivljenju ruskog cara Aleksandra III., koji ne priznaje njegov izbor. Time se krše odluke Berlinskoga kongresa, prema kojima kandidaturu bugarskog kneza moraju odobriti Rusija i Turska. Suglasnost moraju dati i Velike sile, potpisnice Berlinskog ugovora. Koliko li je poniženja progutao Ferdinand i koliko kompromisa je napravio taj potomak francuskih Bourbona? Koliko mu je gorčine donijela činjenica da ga europske dinastije nisu otvoreno poduprle, a s većinom od njih je bio u rodbinskim vezama?

Mladi knez, nepriznat u svijetu, zadobiva poštovanje bugarskoga naroda. Ferdinand pretvara Bugarsku iz zaostale turske provincije u modernu europsku državu, u kojoj nema prijekih sudova, državnih udara i grubog narušavanja Ustava. Državu u kojoj vlada vjerska i etnička tolerancija. Nasljednik europskog duha i tradicije, knez Ferdinand, uvelike doprinosi i kulturnom pripajanju Bugarske Europi. Za vrijeme njegovog vladanja, prijestolnica Sofija pretvara se iz blatnog i od Boga zaboravljenog mjesta u grad europskog oblika i atmosfere. Buja izgradnja javnih i stambenih ustanova, do tada neviđena po svojim razmjerima. Mnoge građevine primjer su uspješnog usklađivanja graditeljske tradicije bugarskoga Preporoda s europskim arhitektonskim utjecajem. Sofija dobiva vodovodnu mrežu i elektrificira se, popločavaju se ulice, u promet se pušta električni tramvaj.

U nevjerojatno kratko vrijeme stvara se administrativni i upravni aparat, vojska i diplomacija. Postavljaju se temelji bugarske industrije i bankarstva, obrazovnog i zdravstvenog sustava. Otvaraju se viša učilišta, Državna likovna škola, kazališta, Narodna opera, muzeji, galerije. Sve one zgrade koje daju neponovljivi bečki duh staroj Sofiji, planirane su i izgrađene za vrijeme cara Ferdinanda I. – Narodno kazalište, termalno kupalište, Telegrafsko-poštanska palača, Vojna škola, Vojni klub, Bogoslovno sjemenište, Ministarstvo rata, hram-spomenik Svetog Aleksandra Nevskog, Sinagoga, Glavni kolodvor i mnoge, mnoge druge.

Da ne bi netko rekao da sam pristrana, citirat ću samo dio prvog članka o Bugarskoj, objavljenog 1903. godine u časopisu National Geographic, u kojem autor William Curtis, jedan od osnivača američkog Nacionalnog geografskog društva, piše:

„Financijska četvrt Sofije može se usporediti sa svakim sličnim mjestom u Francuskoj, Njemačkoj ili Austriji. Zgrade su moderne arhitekture; ulice su široke i dobro održavane, puno je stambenih zgrada koje sliče onima u Beču; prodavaonice su pune probrane europske robe… električni tramvaji voze u svim smjerovima; ulice, javne zgrade i bogataške kuće imaju električnu rasvjetu. I druge karakteristike moderne civilizacije isto su toliko razvijene, koliko i u svakom drugom europskom gradu.“

Dana 8. travnja 1893. godine Bugarska slavi brak Kneza Ferdinanda I. i princeze Marije Luize od Bourbon-Parme, rođene 17. siječnja 1870. g. u Rimu, kćeri Roberta Bourbonskog, vojvode Parme i Piazzence i princeze Marije Pije od Bourbona. Iz braka Kneza Ferdinanda I. s princezom Marijom Luizom rađa se četvero djece: Boris Trnovski (budući Car Boris III.), knez Kiril Preslavski, Kneginja Eudokija i Kneginja Nadežda.

Nakon smrti ruskoga cara Aleksandra III. 1894. godine, dolazi vrijeme za priznanje kneza Ferdinanda i izlazak Bugarske iz međunarodne izolacije. Nasljednik Aleksandra, Car Nikolaj II. blagonaklon je prema Bugarskoj, ali da bi priznao Ferdinanda za legitimnog vladara postavlja uvjet – prijestolonasljednik Boris mora biti kršten po pravoslavnom obredu. Zapravo, prijestolonasljednik Boris bit će pomazan, jer prema pravoslavnome kanonu priznaje se već obavljeno katoličko krštenje. U prvim danima Nove 1896. godine knez Ferdinand odlazi kod pape Leona XIII. zatražiti dopuštenje za pomazanje svoga sina. Ali papa kategorički odbija i prijeti mu izopćenjem iz crkve. Ferdinand ne voli prijetnje. Kada on donese odluku, ni papa ga ne može pokolebati. Priča se da je karakter svih Coburga takav.

Ferdinand je svjestan da mora prinijeti veliku žrtvu. No, jedino na taj način osigurat će i rusko i međunarodno priznanje svojoj vladavini i autoritetu – prije svega od sila potpisnica Berlinskog ugovora.

Kao pravi državnik, knez postavlja interese bugarske države iznad svojih obiteljskih interesa te 22. siječnja 1896. g. objavljuje Manifest u kojemu se kaže: „Odan prisezi koju sam dao svome ljubljenom narodu, odlučio sam osobno skloniti prepreke i staviti pred narodni oltar najneizmjerniju i najtežu žrtvu koju mogu prinijeti. Objavljujem svim Bugarima da će se 2. veljače ove godine obaviti svečano pomazanje prijestolonasljednika Borisa po obredu naše nacionalne Pravoslavne crkve.“

Nekoliko dana nakon pomazanja Rusija priznaje Ferdinanda I. za zakonitog bugarskog vladara. U sljedećih nekoliko dana kneza priznaju ostale Velike sile koje su potpisale Berlinski ugovor, te Osmansko carstvo. Međunarodni položaj Bugarske u Europi najzad je ozakonjen, a Ferdinandovo prijestolje osigurano.

Papa Leon XIII. ispunjava svoje prijetnje i izopćava bugarskoga kneza.

Niz europskih političara ushićeni su intelektom i političkim taktom bugarskog kneza. Ali, to ih ne ometa da Ferdinandu i Bugarskoj neprestano stvaraju probleme, od kojih je najveći nepriznavanje neovisnosti Bugarske.

Godine 1908. Austro-Ugarska, jedna od velikih sila, aneksijom Bosne i Hercegovine ozbiljno narušava Berlinski ugovor. Iskoristivši taj presedan, bugarska vlada i diplomacija pripremaju se također narušiti Berlinski ugovor, proglašavajući neovisnost Bugarske. Bilo je krajnje vrijeme! Od završetka rata za oslobođenje prošlo je trideset godina! Dokad će Bugari čekati blagonaklonost Europe? Odgovornost za objavljivanje neovisnosti preuzima državni poglavar knez Ferdinand I. Prijetnje Velikih sila, usmjerene prvenstveno protiv njega, ne mogu ga uplašiti. Ferdinand ne voli prijetnje.

Dana 22. rujna 1908. godine, u povijesnoj prijestolnici Velikom Trnovu, pred crkvom bugarskih careva Sv. četrdeset mučenika, u posebnom manifestu objavljena je neovisnost Bugarske. Uz crkvena zvona i počasnu paljbu topova knez Ferdinand proglašen je Carem Bugara. Rođeno je Treće bugarsko carstvo – Ferdinandovo najveće postignuće.

Objava neovisnosti pokazuje se lakšom od međunarodnog priznavanja. Više od pola godine vode se pregovori s Osmanskim carstvom, Rusijom i Velikim silama. Nakon cjenkanja i prijetnji (opet!), razgovori završavaju uspješno za Bugarsku. Neovisnost je priznata 6. travnja 1919. godine potpisivanjem protokola u Istanbulu.

Pred Bugarskom je otvoren široki put. Zahvaljujući Ferdinandovim naprednim stavovima i naporima bugarskoga naroda, tempo kulturnog i gospodarskog razvoja države zapanjuje Europu. I ne samo Europu. Godine 1912. američki predsjednik Theodore Roosevelt govori da „nema drugog naroda koji je posljednjih trideset pet godina imao tako buran uspon poput bugarskog. Uspon Bugarske veći je i od uspona Japana.“

Car Ferdinand pridaje osobitu pozornost vojsci i vojnoj industriji. Bugarska vojska naoružava se najmodernijim oružjem i vojnom tehnikom. Načela i tradicije uložene u obrazovanje časnika omogućuju razvoj samo onih sposobnih i inteligentnih. Tako je stvorena jaka i vojno sposobna vojska koja je u stanju zaštiti bugarske nacionalne interese i postići cilj koji politička elita uporno slijedi čitava četiri desetljeća – nacionalno ujedinjenje Bugarske. Balkanski rat koji je počeo 1912. g. omogućuje ispunjenje toga dugogodišnjega sna i oslobođenje Trakije i Makedonije koje su ostale pod osmanskom vlašću.

Nakon sjajnih pobjeda u Balkanskom ratu dolazi do nacionalne katastrofe izazvane događajima u Međusavezničkom, ili kako je već uvriježeno reći, Drugom balkanskom ratu. Slijedi Prvi svjetski rat i druga nacionalna katastrofa. Zbog toga i do dandanas mnogi povjesničari krive Ferdinanda I. Da, došao je red na njegovih šest neuspješnih godina! Ali, koju je to drugu odluku trebalo donijeti – u ono vrijeme, pri tadašnjim međunarodnim odnosima i antibugarskoj politici koju je provodila Rusija? Službene prijetnje (opet!) ruske diplomacije „uništavanjem“ Bugarske radi nekakve njezine „krivnje“ i „izdaje“ slavenstva i pravoslavlja nisu privukle bugarskoga cara silama Antante. Upravo suprotno – odbile su ga. Ferdinand ne voli prijetnje.

Dana 3. listopada 1918. godine (tri dana nakon potpisivanja Solunskog primirja), prinuđen spletom okolnosti i pod pritiskom vlade i premijera Aleksandra Malinova, car Ferdinand I. abdicira. Iste večeri napušta Bugarsku. Na prijestolje se uzdiže njegov sin – car Boris III.

Godine 1921. američki senator George H. Moses, bivši veleposlanik u Grčkoj i Crnoj Gori, radi analizu proteklog burnog desetljeća i tri rata, osobito Prvog svjetskog rata, koji je ozbiljno utjecao na povijest i zemljopis Bugarske. Senator ocjenjuje bugarsku vojsku kao jednu od najbolje obučenih i „efikasnih ratnih strojeva u svijetu, usprkos neuspjesima i pogrešnom – u očima svijeta – izboru, koji zemlja čini u Velikome ratu“, naglašava George H. Moses.

Slaba je to utjeha za abdiciranog cara Ferdinanda. Usprkos njegovoj velikoj želji, Ferdinand nikada više nije posjetio Bugarsku. Živi na obiteljskome imanju u Slovačkoj, a nakon toga u Coburgu, u Njemačkoj. Poslije smrti njegova dva sina – cara Borisa III. (1943.) i princa Kirila (1945.) zatvara se u sebe i gotovo ni s kim ne razgovara.

Car Ferdinand I. umire 10. rujna 1948. godine. Njegova posljednja želja da bude pokopan u Bugarskoj nije ispunjena.

Krajnosti u ocjenjivanju velikih ličnosti – od „Hosana“ do „Razapni ga“ – nisu nešto neuobičajeno za Bugare. I ne samo za njih. Narod izraelski dočekuje Spasitelja u Jeruzalemu uzvicima „Hosana!“, a samo par dana kasnije uzvikivat će „Razapni ga!“ Zašto mi, ljudi, toliko volimo suditi druge i uživljavati se u uloge sudaca? „Ne sudite i nećete biti suđeni, kaže Biblija. Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti“ (Matej 7:1-6).