Ovo je, u jednom razgovoru prije nekoliko godina, povodom 24. svibnja, rekla svjetski poznata lingvistica, semiotičarka (semiotika – znanost o znakovima u komunikaciji među ljudima), psihoanalitičarka, književna kritičarka i romanistica prof. Julija Krsteva. A njoj se može vjerovati i moramo se ponositi našom pismenošću i kulturom, našim prinosom svjetskoj znanosti i našim visoko uvažavanima i u cijelome svijetu cijenjenim znanstvenicima, kojima izvan svake sumnje pripada i profesorica Krsteva.

Gostovanje gđe Julije Krsteve u Zagrebu, 15. i 16. studenoga 2014. g., u meni je izazvalo takav grč od ponosa kakav se ne osjeti svaki dan. Prof. Krsteva bila je prva gošća projekta Hrvatskog narodnog kazališta pod nazivom Filozofski teatar. U prepunom nacionalnom teatru njezin razgovor sa Srećkom Horvatom, hrvatskim filozofom mlađeg naraštaja, trajao je više od tri sata. Gledala sam kako su prisutni upijali svaku njenu riječ i u trenutku kad su je ispratili dugim i burnim pljeskom, osjetila sam neodoljivu želju da svakome od prisutnih kažem: „Julija Krsteva je Bugarka, a ja sam njena sunarodnjakinja!“

Sljedećega dana razgovarale smo telefonom, a kasnije se zajedno fotografirale ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Srdačna i pažljiva, Julija Krsteva prema meni se odnosila kao da se godinama poznajemo. Takav njezin pristup učinio je da ju osjećam kao blisku prijateljicu, što mi je pružilo nevjerojatnu mogućnost razgovarati sa ženom koja je svoje mjesto u francuskoj kulturi stekla svojim izvanrednim intelektualnim doprinosom… Možda među nama nije bilo hladnog i službenog odnosa jer smo obje Bugarke-imigrantice, koje živimo daleko od Domovine. U svom eseju „Bugarsko, tugo moja“, napisanome još u studenome 1994. g., prof. Krsteva govori o progonstvu i emigraciji. „Bolno je izgubiti svoje korijene, to je poput umorstva majke“, rekla je. Progonstvo je teška riječ, ali se Julija Krsteva ne boji upotrijebiti je kad opisuje svoju doseljeničku situaciju žene koja se integrirala u kulturu, koja nije njena rodna kultura. Emigracija je premještanje u drugu državu, a progonstvo je moralni ispit – ovo određenje naučila sam od nje tog ranog poslijepodneva 16. studenoga 2014. g.

Julija Krsteva rođena je u Slivenu 24. lipnja 1941. g. Na Sofijskom sveučilištu „Kliment Ohridski“ diplomirala je francusku filologiju i 1965. g., dobivši stipendiju francuske vlade, otišla u Pariz. Tu je postala članicom književno-filozofskog kruga koji se formirao oko časopisa Tel Quel Editions de Seuil, čiji je osnivač 1960. g. bio suprug Julije Krsteve, poznati francuski književnik i filozof Philippe Sollers.

Prof. Krsteva ima upečatljivu znanstvenu karijeru – semiotiku je doktorirala 1968. g., državni doktorat iz književnosti s lingvističkom temom brani 1973. g., izvršna je direktorica Međunarodnog udruženja za semiotiku (1973. g.), znanstvena suradnica u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja u lingvistici i francuskoj književnosti, u laboratoriju socijalne antropologije na College de France i na Visokoj školi društvenih znanosti (1967.-1973. g.), predavačica na Sorbonnei, članica Britanske akademije, stalni gostujući predavač na Columbia University u New Yorku i na Sveučilištu u Torontu, u Kanadi, svoja predavanja održava u Moskvi i u drugim europskim prijestolnicama. Godine 2000., Sveučilište u Bayreuthu, u Njemačkoj, dodijelilo joj je titulu doctor honoris causa, a 31. svibnja 2002. g. izabrana je za počasnog doktora Sofijskog sveučilišta.

Od 1974. g., Julija Krsteva predaje na pariškom Sveučilištu Denis Diderot. Godine 1979. počinje se baviti psihoanalizom – kao predavačica i kao terapeutkinja. Članica je pariškog psihoanalitičkog društva.

Ova nevjerojatna Bugarka je 1997. g. dobila najviše francusko odličje – Orden Legije časti, a 2011. g. Orden za zasluge. Za svoj doprinos graničnim područjima u jeziku, kulturi i književnosti, kao i njenom doprinosu feminističkoj teoriji, 2004. g. norveška vlada joj je kao prvoj dobitnici dodijelila novoustanovljenu međunarodnu nagradu u sjećanje na norveško-danskog pisca Ludviga Holberga. Ova nagrada je svojevrsna Nobelova nagrada na humanitarne i društvene znanosti, pravo i teologiju. Također, u prosincu 2006.g. dobila je Nagradu Hannah Arendt, a 2008. g. Nagradu Vaclav Havel.

Godine 2011., 27. listopada, na Dan promišljanja, dijaloga i molitve za mir i pravednost u svijetu, prof. Julija Krsteva bila je jedina žena koja je sudjelovala na Međureligijskom susretu u Assisiju održanom na poziv pape Benedikta XVI. Na tom susretu govorila je u ime predstavnika ateista. Poslije susreta, u razgovoru za Radio Vatikan prof. Krsteva je rekla: „Moramo okončati rat između vjernika i onih koji ne vjeruju i čuvajući naše različitosti, moramo težiti izgradnji mostova među nama.“

Osim po svojim posvema znanstvenim djelima, prof. Krsteva poznata je i kao autorica niza književnih i publicističkih djela, u što se ubrajaju i romani. Među njima su „Stranci sebi samima“ (1988. g.), „Samuraj“ (1990. g.), „Starac i vuci“ (1991. g.), „Posjedovanje“ (1996. g.), „Ljubavne pripovijesti“, „Crno Sunce“, trilogija „Ženski genij“, „Nove bolesti duha“, „Ubojstvo u Bizantu“ (2004. g.), „Terezija, ljubavi moja“ (2008. g.), posvećena Sv. Tereziji Avilskoj.

Roman „Ubojstvo u Bizantu“ i danas, poslije više od 10 godina od objavljivanja (u Bugarskoj je predstavljen 2005. g.), izaziva veliko zanimanje. Osnovna tema ovog djela je sudbina stranaca i vjerski fanatizam. Julija Krsteva slijedi put ljudske civilizacije, osuđene na vječnu borbu između dobra i zla, fanatizma i vjere, nacionalnog i kozmopolitskog – još od vremena Bizanta i povijesnih križarskih pohoda sve do današnjih „novih križara“ i života stranca u globaliziranome svijetu. Autorica samu sebe opisuje kao „europsku građanku francuske nacionalnosti, bugarskog podrijetla“ i dijeli svoj strah da ćemo „jednoga dana svi mi biti stranci u jednom krajnje globaliziranome svijetu. “

Prof. Krsteva napisala je politički roman o povijesti Europe, koja se kroz cijelu svoju povijest pokušala ujediniti. U XI. i XII. st. ovakav pokušaj napravljen je u križarskim ratovima. I nije uspio. Hoće li i sada biti tako, pita se autorica. Možemo li posvema izgraditi ujedinjenu Europu? Ili se ponovo ljudi s Istoka i Zapada neće razumjeti? Roman Julije Krsteve je susret između „njih“, onih koji žive u Zapadnoj Europi i „nas“, ljudi u zemljama koje su pripadale Bizantu, pod zajedničkim nazivom Istočna Europa. Bizant je primjer imperije koja se samouništila. No, nije li to sudbina svih imperija i hoće li se ujedinjena Europa, koja danas stoji između SAD-a i muslimanskog svijeta, uništiti u „svojim bizantskim igrama“? Ova aktualna pitanja Julija Krsteva postavlja sebi i svojim čitateljima i kaže da „knjiga ima jako ambiciozne ciljeve“ – dokazati da nema sukoba kultura, nego prilika da se među njima sagradi most. Hoćemo li iskoristiti ovu priliku mi, nesavršena ljudska bića, uronjenia u borbu za male, velike i ogromne financijske koristi ili ćemo ju propustiti i ovoga puta?

Ili možda nije suđeno nama, nesavršenima, da izgradimo jedan savršeni svijet?