„Еt pius est patriae facta referre labor”
„Divan je napor opisati povijest Domovine”
Ovidije, Tristia, ІІ. knjiga, stih 322
Događaj kojeg želim da se prisjetimo jest smrt cara Samuila, uzrokovana porazom bugarske vojske u Belasičkoj bitci. Na prvi pogled, nije teško sažeto i jasno pričati o jednoj izgubljenoj bitci i o smrti jednog cara. Poraz na bojnom polju i smrt vladara, samo su dio povijesti, dio života. No, u slučaju Samuila nije tako. Njegov život i povijesna sudbina su predmet različitih diskusija, krivotvorina, političkih igara i nagađanja, pogotovo u nekim susjednim nam zemljama. Desetljećima, gotovo stoljeće …
Danas je teško sažeto i jasno pričati o caru Samuilu. Zato ću koristiti najbogatiji izvor povijesnih podataka za ovo razdoblje – knjigu Kronika (Sinopsis Istorion) bizantskog povjesničara Ivana Skilice (oko 1101. – oko 1040. g.). On je bio na visokim administrativnim položajima u Carstvu i njegovi spisi su svakako pouzdaniji od „novonastalih“ podataka nakon nekoliko stoljeća (?!) Logično je da se u izvorima tog vremena nalaze najtočnije informacije o posljednjim desetljećima Prvog Bugarskog Carstva. Ni u jednom od tih izvora bugarska država, od 971. – 976. do smrti Samuila, ne spominje se kao „zapadna“, „Samuilova“, „slavenska“, „makedonska“. Prema suvremenicima, ona je bugarska, unatoč gubitka nekih dijelova njezinog teritorija.
Naš časopis, kao glasnik Bugarske zajednice u Hrvatskoj, upoznat će čitatelja i s malim dijelom onoga što su o Samuilu napisali neki hrvatski povjesničari.
Potkraj desetog stoljeća, nakon razdoblja velike moći za vrijeme cara Simeona Velikog, Prvo Bugarsko Carstvo je više puta pustošeno. Prvenstveno od strane vojske bizantskog cara Ivana I. Cimiskesa (969. – 976. g.), koji je u proljeće 971. g. pokorio bugarsku prijestolnicu Veliki Preslav. Bugarski car Boris II. i njegov brat Roman zarobljeni su i odvedeni u Konstantinopol (Carigrad). Istočni i sjeverni dijelovi bugarske zemlje, Trakija i neka jugozapadna područja koja se nalaze u Egejskoj regiji padaju pod bizantsku vlast.
No Bugari iz zapadnog dijela Carstva se ne predaju. Nije slučajno što se mora reći „zapadni dio“ Carstva, jer se ne radi jedino o zemljopisnom području Makedonije, a još manje o Vardarskoj Makedoniji. Otpor protiv tlačitelja obuhvaća ne samo Ohrid, Bitolu, Skopje, Voden, Strumicu, itd, nego i Beograd, Niš, Braničevo, Vidin, Velbažd (Kjustendil), Pernik, Sredec (Sofija), Štipon (Ihtiman).
Povoljni uvjeti za oslobođenje od Bizanta stvoreni su nakon iznenadne smrti cara Ivana I. Cimiskesa (11. siječnja 976. g.). Upravo tada, kao što i piše Ivan Skilica „Bugari su se pobunili i imenovali da njima upravljaju četiri brata David, Mojsije, Aron i Samuil.“
U zbrci koja je nastala oko smrti cara Ivana I., Boris II. i njegov brat Roman uspjeli su pobjeći iz bizantskog zatočeništva, ali je Boris na putu ubijen. Za bugarskog cara okrunjen je Roman (978. g.), a Samuil je postao zapovjednik vojske.
Stare bugarske prijestolnice Pliska i Veliki Preslav te sjeveroistočne bugarske zemlje oslobođene su nakon pobjede Samuila i Romana nad Bizantincima kod balkanskog prijelaza Trajanova vrata (989. g.) Ali, središte države ostaje Prespa, a kasnije Ohrid, prije svega zbog bolje zaštite i udaljenosti od Carigrada te čestih upada Kumana i Pečeneza sa sjevera. Car Roman i Samuil vladaju zajedno do Romanove smrti (997. g.), a zatim „suvereni vladar cijele Bugarske“ postaje Samuil. U to vrijeme njegov brat David već je ubijen, Mojsije je umro tijekom opsade Seresa (Sjara), a Aron i njegova obitelj (s iznimkom njegovog sina Ivana Vladislava, koji će kasnije postati car Bugarske) ubijena je po nalogu samoga Samuila – prema nekim izvorima Aron je pomoću Bizantinaca pripremao zavjeru protiv svoga brata.
Evo još dva citata iz Kronike Ivana Skilice, koji pokazuju kako je ime cara Samuila povezano samo i jedino s Bugarima:
„Samuil je krenuo na Solun i rasporedio glavni dio svoje vojske u zasjede i zamke. (…) Kad je saznao za invaziju, vojvoda Grgur poslao je svoga sina Ašota da izvidi kretanje vojske i da ga o tome obavijesti. Ašot (…) je pao u zasjedu i bio zarobljen. Saznavši to, Grgur je odmah otišao pomoći svom sinu. (…), ali i on je okružen Bugarima. Nakon hrabre i herojske borbe je ubijen.“
„Car (Bazilije II.) otišao je u Tesaliju i obnovio utvrde koje je srušio Samuil, a one koje su bile u rukama Bugara, nakon opsade pokorio je i preselio Bugare u tzv. Voleron.“
Car Samuil stvara velike probleme Bizantskom Carstvu punih 17 godina. Opet prema Ivanu Skilici „bio je borben čovjek koji nikada nije znao za mir, i dok je bizantska vojska sudjelovala u borbi protiv pobunjenika Varda Sklira, nekažnjeno je napadao sva zapadna područja, ne samo u Trakiji, Makedoniji i zemljišta oko Soluna, nego i u Tesaliji, Hellasu i Peloponezu.“
O osljepljivanju zarobljenih bugarskih vojnika i smrti cara Samuila, bizantski povjesničar je napisao:
„Car (Bazilije II.) dao je oslijepiti zarobljene Bugare (njih oko 14-15 000), naredio svakom stotom ostaviti po jedno oko da bi mogli voditi slijepce te ih poslao Samuilu. Kad ih je on vidio kako dolaze u velikom broju, (…) nije mogao izdržati tu patnju hrabro i smireno, onesvijestio se i pao na zemlju (…) kad je došao k sebi, pitao je za hladnu vodu, a nakon što ju je popio, doživio je srčani udar i umro dva dana kasnije.“
Nepobitni dokaz da je Samuil bio bugarski car, koji je dobio i blagoslov Vatikana, je korespondencija između cara Kalojana (barem se za njega ne mora dokazivati da je Bugarin i bugarski car) i pape Inocenta III. U jednom od pisama Kalojan traži od „naše majke Rimske crkve krunu i dostojanstvo kao što su ga imali naši stari carevi. Kao što smo našli zabilježeno u našim knjigama, jedan je bio Petar, drugi – Samuil i drugi koji su im prethodili.“ Papa potvrđuje tu činjenicu u pismu (od 15.09.1204. g.) mađarskom kralju Emeriku:
„Od starih su vremena u Bugarskoj stalno mnogi carevi krunjeni po rimskom krunidbenom obredu, poput Petra i Samuila i nekih drugih nakon njih.“ (Latinski izvori za bugarsku povijest, tom III., str. 310 i 353). Pametnom – dosta… Roma locuta, causa finita – Rim je rekao, slučaj okončan.
Prije nego što navedem mišljenja nekih hrvatskih povjesničara, samo ću spomenuti kako je o „bugarskom caru Samuilu“ pisao i hrvatski pučki pjesnik i pisac Andrija Kačić Miošić (1704.-1760. g.).
Prof. dr. Vjekoslav Klaić (1849.-1928. g.)
U svojem monumentalnom historiografskom djelu „Povijest Hrvata“, objavljenom u pet svezaka (1899.-1911.), Vjekoslav Klaić je napisao:
„Mnogi bugarski boljari (velikaši) protjerani od bugarskoga cara Samuila tražili su utočišta kod Držislava. Tako dodje negdje 978. g. neki boljar (…), bratučed cara Samuila, u Hrvatsku, te se ovdje nastani s braćom, sestrom i sinom. (…) Držislav vladaše kroz lijepo čislo godina Hrvatskom, no najednom skupiše se nad njegovom glavom tamni oblaci. Najprije se zavadi s byzantskim carjem Vasilijem II. (…), jer se bijaše pridružio bugarskomu caru Samuilu. Vasilije II., da se osveti hrvatskomu kralju, poče sada (992. g.) svima silama pomagati Mletke.“
Prof. dr. Ferdo Šišić (1869.-1940.) – Ferdinand Maksimilijan pl. Šišić
Predmet njegovog znanstvenoga interesa poglavito je usredotočen na hrvatsku povijest ranoga i razvijenoga srednjega vijeka. Godine 1916. u Zagrebu je tiskan njegov „Pregled povijesti hrvatskoga naroda od najstarijih dana do godine 1873.“, a glavno mu je djelo „Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara“ (1925. g.). O Samuilu u Pregledu povijesti piše:
„Godine 971. pokori car Ivan Tzimisk vlasti svojoj podunavsku Bugarsku, no malo potom obrazova se u Makedoniji sa središtem u Ohridu, a pod vladanjem četvorice braće, nova bugarska država, kojom je konačno zavladao kao samovladar Samuil (976. – 1014.). Ovaj je krepki vladar proširio za nekoliko godina vlast svoju ne samo na Bosnu, Srbiju i današnje srpsko Podunavlje, nego i na Srijem, otevši ga Madžarima, kao i na čitavo jadransko primorje rijeci Cetini na jugu osvojivši Duklju (Zetu), Travunju, Zahumlje i Neretljаnsku oblast”…
U „Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara“, u kazalu imena upisao je „Samuil, bugarski car“ i naveo 12 stranica koje se odnose na njegovu vladavinu.
„… Arona ubije (14. juna 976.) negdje u sofijskom kraju Samuil, ‘budući da je htio sebi prigrabiti svu vlast’, ostade jedinim bugarskim vladarom Samuil (976.-1014.) s prestolnicom najprije u Prespi, a onda u Ohridu.
… raširi Samuil svoju vlast do Sofije i Dunava s jedne strane, a do Tesalije i Helade s druge. (…) potuće Vasilija do nogu kod poznata balkanskog prelaza Trojanova vrata (17. aug. 986.). Sada je Samuil proširio vlast svoju na svu zemlju između Dunava i Balkana, preoteo Madžarima Srijem, a onda se proglasi bugarskim carem… Ujedno je okrenuo Samuil i na zapad, gdje je zauzeo Drač s tematom dračkom, a onda primorao susjedne oblasti: Duklju, Trebinje, Zahumlje i Srbiju da mu priznadu vrhovnu vlast. Tako je Samuil oko 990. g. obnovio bugarsko carstvo, koje je bilo prostranije od onoga cara Simeuna; jedino zemlja južno od Balkana s Plovdivom i Jedrenom nije bila u njegovoj vlasti.
„… hrvatski je kralj morao uvidjeti, da bi se pridruživši se caru Samuilu, podijelio sudbinu svojih slovenskih susjeda, to jest, on bi zapravo postao bugarskim vazalom. Sve je to jamačno utjecalo na kralja Stjepana Držislava da je najposlije stao na stranu Vizantije. (…) Car Samuil pokorivši Srbiju i slovenske oblasti u južnoj Dalmaciji, provali u zemlju i opljačka je do Zadra (…) podsjeo je vizantijske gradove Ulcinj (u dračkom tematu), Kotor i Dubrovnik, a tomu možemo još da dodamo Split, Trogir i Zadar, no tu navale su bugarske ostale uzaludne, jer su čvrste zidine gradske osujetile svaki uspjeh. Od Zadra okrene car u Bosnu, a odavde se onda vrati preko Srbije u središte svoje države.“
Prof. dr. Rudolf Horvat (1873.-1947.)
Ostavio je neizbrisiv trag na području povijesti i politike (bio je član užeg vodstva HPSS-a, odnosno HSS-a, i njegov rizničar te je u više navrata biran za zastupnika u Državnom Saboru). U knjizi „Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.)“, tiskanoj u Zagrebu 1924. g., napisao je:
„Godine 970. nalazimo na hrvatskom prijestolju kralja Stjepana Držislava. Njegov suvremenik bijaše u Bugarskoj silni car Samuel. Poput nekadašnjega cara Simeona htjede i Samuel, da osvoji čitav poluotok balkanski. Samuelu podje za rukom, te je doista carstvu bizantinskom oteo mnoge pokrajine. Pod vrhovnu vlast Samuela dodje i Duklja, gdje je u to vrijeme vladao kralj Ivan Vladimir. Naravno da je ista pogibelj prijetila i Hrvatskoj. Zato kralj Držislav stupa u savez s Vazilijem II., carem bizantistkim.
Pošto je car Samuel u Bugarskoj progonio i vlastite rodjake svoje, potraži njih 14 zakloništa u Hrvatskoj. Ovdje ih kralj Držislav gostoljubivo primi i nastani u podgradju grada Klisa. Bugarski bjegunci (…) sabraše god. 994. izmedju sebe novce za gradnju lijepe crkve sv. Mihajla u Solinu.“
Od suvremenih hrvatskih povjesničara o Samuilu piše i dr. sc. Ivica Prlender. Godine 1999. Hrvatsko-bugarsko društvo organizira u Dubrovniku međunarodni znanstveni skup „Odnosi Hrvata i Bugara od X. do XIX. stoljeća s posebnim osvrtom na vrijeme Dubrovačke Republike”. Dr. sc. Ivica Prlender je sudjelovao s radom „Dubrovnik i car Samuilo”, gdje piše:
„… bugarski je car Samuilo (…) krenuo u vojni pohod bizantskom Dalmacijom: odande se diže gnjevan, i poče rušiti, paliti i pljačkati cijelu Dalmaciju, gradove pak Dekatar (Kotor) i Lauzij (Dubrovnik)…Ovako pustošeći, pređe car primorske kao i zagorske oblasti sve do Jadra (Zadra) – prema Popu Dukljaninu.“
„…Dominik Mandić je držao kako posljednjih godina X. stoljeća Dubrovnikom i okolnim mu krajevima nije vladao Bizant, nego bugarski car Samuilo (dr. fra Dominik Mandić je hrvatski crkveni povjesničar i političar, franjevac. Njegove su povijesne knjige nezaobilazna literatura za stariju povijest hrvatskoga naroda i povijest Bosne i Hercegovine – bilj. D.G.). Mandić tvrdi kako papa Grgur V. upravo na Samuilovu inicijativu utemeljuje novu naddijecezansku crkvenu pokrajinu kako bi oko Dubrovnika okupio biskupije zapadnoga obreda, koje se odnedavno nalaze u sastavu bugarskoga carstva! (…) presudno je razriješiti pitanje je li nakon vjerojatnog spaljivanja dubrovačkoga podgrađa Samuilo uspostavio trajniju vlast nad gradom i širim mu okružjem ili je, nakon što su se smirili impulsi rušilačkog pohoda, tu vlast ponovno imao bizantski car?!
Držimo da se široko zacrtane kopnene granice nove crkvene pokrajine (Zahumlje, Srbija, Travunja – t.j. Trebinje, Kotor, Bar, Ulcinj) prije podudaraju s prostorom onodobnoga političkoga nadzora bugarskog negoli bizantskog cara.
(…) Dubrovnik je na izmaku X. stoljeća stekao status metropolitanskog sjedišta. Nedvojbeno je da to postignuće nije u prvom redu posljedak dotadašnjeg rasta grada i njegove Crkve, nego jedan od ishoda krupnih političkih lomova, izazvanih sučeljavanjem dvaju velikih carstva, lomova što su vodili presudnim promjenama, pa i sudbinskom prestrukturiranju jugoistočno-europskoga krajolika. S ovog se motrišta bugarski car Samuilo pokazuje jednim od važnih protagonista na gotovo milenijskoj dubrovačkoj povijesnoj sceni.“
U drugom znanstvenom radu – „Povijest srednje i jugoistočne Еurope u srednjem vijeku” dr. sc. Prlender naglasio je:
„Samuilo je u pravnom smislu bio obnovitelj bugarskog carstva, on nema nikakve veze s Makedonijom i makedonskim carstvom kao što je tvrdila starija jugoslavenska historiografija, a jedini argument za to je bio taj da se tada bugarsko carstvo nalazilo zapadnije (nego li prije) – na prostoru Makedonije.“
Bugari, prisjetite se slavne vladavine Samuila i njegove zadnje bitke s bizantskim carom Bazilijem II. Bitke koju bugarski car nije dobio oružjem, nego svojim osjećajnim ljudskim srcem.
Preveo Lazar Glasnović