Čak i čitatelji koji nisu veliki ljubitelji operne umjetnosti sigurno znaju za jedno od najvećih svjetskih opernih kazališta – La Scalu u Milanu, Italija. Otvoreno je 3. kolovoza 1778. g. izvedbom opere Antonija Salierija Europa riconosciuta. Nakon 1830. godine La Scala postaje jedna od najpopularnijih opernih scena u Italiji i mjesto za premijere najpopularnijih talijanskih skladatelja – Gaetana Donizettija, Vincenza Bellinija, Giuseppea Verdija, Giacoma Puccinija i drugih.
Godine 1924. na toj sceni pjeva mezzosopranistica Nadja Kovačeva, koja ima stalni angažman na repertoaru La Scale čak 12 sezona. Nakon nje, ovdje gostuje više od 45 bugarskih opernih pjevača i pjevačica (među kojima se ističu Todor Mazarov, Elena Nikolai, Boris Hristov, Nikolaj Gjuzelev, Gena Dimitrova, Rajna Kabaivanska), a Nikolaj Gjurov otvara sezonu u La Scali šest puta.
Nadja Kovačeva rođena je 1902. g. u Sofiji. Njezina majka bila je kućanica, a otac je bio željezničar. Još kao desetogodišnja djevojčica odlučno izjavljuje da će postati operna pjevačica. Kad je navršila 15 g. počela je s usavršavanjem svoga glasa i pjevačke tehnike kod velikog bugarskog opernog pjevača i vokalnog pedagoga Ivana Vuljpea. Prva njezina scenska izvedba bila je na koncertu u Vojnome klubu. Tada su na njenom repertoaru bile, za ono doba, popularne ruske romanse, neke arije iz opere Samson i Dalila Saint-Saënsa i Bizetove Karmen.
Godine 1921. Nadjini roditelji neočekivano dobivaju nasljedstvo. Vjerujući u talent svoje kćeri, prodali su neke od naslijeđenih parcela zemlje u sofijskim ulicama Šipka i San Stefano, pa tako Nadja Kovačeva odlazi u Rim, kako bi pristupila prijemnom ispitu za redovnu studenticu pjevanja na Nacionalnoj akademiji „Santa Cecilia“. Pred ispitnom komisijom je otpjevala ariju Jeanne d’Arc iz opere P. Čajkovskog Djevica Orleanska, ariju Dalile iz Samsona i Dalile te ariju Kerubina iz Figarovog pira.
Sljedećeg dana Nadja je ugledala svoje ime na drugome mjestu na popisu primljenih studenata! Bugarka je dobila bitku s više od 160 mladih i ambicioznih kandidata! Na konzervatoriju je njezin pedagog Pietro Del Mori, odličan poznavatelj ljudskoga glasa. Zahvaljujući njemu, Kovačeva savladava i usavršava svoju belkantističku tehniku.
Godine 1924. Rimska opera priprema Mascagnijevu Cavalleriju rusticanu. Na odabir pjevača dolazi sam skladatelj. Nadjin pedagog Del Mori bio je s njim u odličnim odnosima i skreće mu pozornost na svoju studenticu. Nakon što ju je poslušao, Mascagni ju je osobno preporučio redatelju izvedbe Giancarlu Forzzanu. Međutim, on iz La Scale dolazi zajedno s primadonom i bilo je gotovo sigurno da Nadja neće moći uskočiti umjesto nje. Tada se umiješala Sudbina. Primadona se odazvala pozivu da pjeva u Parizu i umjesto da dublira u ulozi Santuzze, Kovačeva postaje debitantica u Rimskoj operi.
Negdje u to vrijeme, glavni dirigent La Scale Arturo Toscanini odlučio je da se postavi opera Sadko Rimski-Korsakova. Do rukovodstva milanske Opere već su stigle recenzije o velikom uspjehu Nadje Kovačeve u Rimu. I pozvana je da potpiše ugovor s La Scalom. U izvedbi Sadka povjerena joj je uloga putujućeg pjevača Nežava. Nakon premijere, visoko ocijenjena od strane tiska, publike i stručnjaka, Kovačeva je pozvana da pjeva ulogu Marfe u Hovanštini. Njezin uspjeh tom ulogom je bio tako velik da je dobila ponudu za potpisivanje 7-godišnjeg ugovora s La Scalom i to kao solistica s redovnim angažmanima. Tako Nadja Kovačeva zauzima trajno mjesto na repertoaru najpoznatije operne scene i ulazi u povijest bugarske operne umjetnosti kao prvi pjevač koji je takav ugovor ikad potpisao.
U sljedećih nekoliko godina, mlada pjevačica gostuje u cijeloj Italiji: u Napulju (u ulozi Amneris u Aidi), Veneciji (kao Carmen i Azucena), Bologni, Parmi, Genovi, Palermu. Godine 1929. u La Scali pjeva Ortrud u Wagnerovoj operi Lohengrin. Ta uloga potvrđuje njezin talent i donosi joj ne samo produženje ugovora, već i niz ponuda za gostovanja u Berlinu, Muenchenu i Bayreuthu, Wagnerovu bedemu. Ovdje firma EMI zapisuje Lohengrin u kojem sudjeluju Nadja Kovačeva te čitava plejada slavnih pjevača. To je i jedini zapis glasa bugarske operne pjevačice, sačuvan za buduće generacije. Slijede gostovanja u Parizu, Londonu, Beču.
U 30-tim godinama, La Scala ima tradicionalne turneje po Južnoj Americi. Centar je Buenos Aires i njegov „Zlatni teatar“ – Kolon. Na putovanja do Južne Amerike išlo se luksuznim prekooceanskim brodovima, koji su bili mjesta novih poznanstava, beskrajnih ručkova i večera, flertova i… zaruka. Na jednom takvom brodu 1932. g., na putu za Južnu Ameriku, Nadja Kovačeva upoznaje grofa Fiandaca, talijanskog poslanika u Argentini. Dugo putovanje pomaže grofu da osvoji prelijepu Bugarku, i prije dolaska na pristanište ona izgovara sudbonosno „da“. Usprkos njegovom postavljenom uvjetu da se odrekne operne karijere, scene i glumačkog života. Na vrhuncu slave i pjevačke karijere Nadja prihvaća uvjet, ali samo ako i grof pristane udovoljiti njezinoj želji: da se vjenčanje odgodi na godinu dana, kako bi ona mogla ispuniti operne angažmane i oprostiti se od publike.
U svibnju 1933. g. Nadja Kovačeva je sklopila brak s grofom Fiandacom. Nihova svadba u Rimu pretvorila se u glamuroznu ceremoniju. Obitelj se nastanila u obiteljskom dvorcu na Siciliji. Nakon godinu dana rodila im se kćer Marija. Kovačeva je imala sretan život s Fiandacom svega nekoliko godina – grof umire početkom 40-ih godina. Pjevačica nasljeđuje sva imanja, čime je na sebe navukla mržnju brata pokojnoga supruga. On joj oduzima nasljedstvo i uspijeva Nadju strpati u psihijatrijsku ustanovu. Sljedećih godina nitko od njenih najbližih nije znao gdje se nalazila, sve dok konačno nije u Italiju uspjela doći njezina sestra Dora. Uz puno muke i uz pomoć velikog opernog pjevača Borisa Hristova, ona uspijeva doznati gdje se Nadja nalazi i oslobađa je iz klinike.
Nekad svjetski poznata operna pjevačica, Nadja Kovačeva nastavlja grofovu tradiciju proizvodnje vina i živi mirnim životom sa svojim unucima i uspomenama. Je li Nadja Kovačeva, grofica Fiandaca, ikad požalila što je prekinula svoju karijeru na vrhuncu slave? Je li pomislila da je platila previsoku cijenu u ime ljubavi? Odgovore na ova pitanja neću naći. I nitko ne može reći kolika je to bila šteta za operu i za njene obožavatelje.
Povijest prve bugarske pjevačice na sceni La Scale podsjetila me na jedan esej Ivana Andreičina – pjesnika-modernista, publicista i prvog predsjednika Društva pisaca (1913 g.). U njemu on piše:
„Kazalište nije život. To je umjetnost, i kao svaka umjetnost je iluzija. Život je također iluzija, ali u njoj mi smo sudionici, a ne gledatelji.“
Nadja Kovačeva umire na svom imanju 1989. g. Za nju zavjesa iluzije zvana život je pala puno, puno godina nakon spuštanja zavjese iluzije zvane umjetnost.
(Preveo Lazar Glasnović)