Prema anketama talijanskih i stranih novinara, Leonardo Da Vinci je najveća ličnost Italije svih vremena. I nekako se posve prirodnim čini da putnike ispred središnje rimske zračne luke Fiumicino, jedne od najprometnijih u Europi, pozdravlja Leonardova statua. Visoko uzdignutom lijevom rukom pokazuje prema nebu, a na dlanu desne drži maketu svog letačkog stroja. U Italiji, domovini najvećih kipara i slikara, veličanstvena 9-metarska brončana figura rad je jednoga stranca – Bugarina Asena Pejkova.
Tko je on, gdje je rođen i kako je svojim Leonardom uspio pobijediti na međunarodnom natječaju, u kojem je sudjelovalo 300 autora iz cijeloga svijeta?
Asen Nikolov Pejkov rođen je 28. lipnja 1908. g. u Sofiji, i prvijenac je obitelji Nevenke i Nikole Pejkova. Poslije njega rođeni su Ilija i Nadja. Godine 1914. život donosi prvu veliku nedaću 6-godišnjem Asenu – umire mu majka Nevenka. Iste godine, Nikola Pejkov, nakon što je završio studij inženjerstva u Parizu, napušta Sofiju i seli se u Sevlijevo, svoj rodni grad. Ali, koji se muškarac može sam nositi s podizanjem troje male djece? Nikola se ženi drugi puta – za svoju sugrađanku Točku Ivanovu, koja mu je rodila sina Stefana. A i ona ima još jedno dijete iz svog prvog braka. Obitelj s mnogo djece teško je uzdržavati, no život teče dalje. Do 1924. g., kad umire Nikola Pejkov. Ovu drugu nedaću u svom životu, Asen prevladava sam. Usprkos tome što ima samo 16 godina, Nikola napušta svoj dom, ostavlja svoje neproživljeno djetinjstvo prošlosti. Privlači ga nešto mnogo veće od obale male rijeke Rosice, gdje je odrastao – Crno more, bezgranično u njegovim očima.
Asen odlazi u Sozopol, gdje se školuje u Praktičnoj ribarskoj školi i radi kao ribar. Godine 1929. preselio se u Sofiju. Bez doma i posla, mjesecima preživljava samo kad zaradi neki sitniš pomažući nasjeći drva ili spremajući nekome ugljen. Depresija i očaj dovode ga do pokušaja samoubojstva. Dobri ljudi i slučajnost Asenu Pejkovu pomažu pobijediti ovu nedaću. U ateljeu svog poznanika, koji se bavio keramikom, u ruke uzima komad gline. I osjeti kako mu oživljava u rukama. Počinje modelirati male figure i u njemu se rađa neodoljiva želja da svoj život posveti oblikovanju figura, osoba, životinja, cvijeća.
Za Asenovu sudbinu odlučujući je susret s poznatim bugarskim kiparom prof. Andrejem Nikolovim. Godine 1930., profesor ga uzima za pomoćnika u svom ateljeu i počinje ga učiti kiparstvu. Poslije dvije godine primljen je u Državnu umjetničku akademiju – u kiparstvo, u klasi svog dobrotvora Andreja Nikolova. Kao student (1934. g.) dobitnik je druge nagrade na natječaju za spomenik braći Evlogiju i Hristu Georgijevima ispred Sofijskog sveučilišta. Na Akademiji je diplomirao 1937. godine dobivši zlatnu medalju. Iste godine dobio je treću nagradu na međunarodnom natječaju za spomenik albanskom narodnom heroju Skenderbegu u Tirani.
U razdoblju od 1935. do 1938. g., Asen Pejkov potvrđuje se kao majstor kiparskih portreta. Njegovi su modeli bugarski intelektualci, političari, vjerske osobe. U ateljeu u Sofiji, na Bulevaru Cara Osloboditelja 33, 24. travnja 1938. g. otvara svoju prvu samostalnu izložbu. Unatoč njenom uspjehu, odluči napustiti Sofiju. Neki neodređeni osjećaj neodoljivo ga mami nekamo daleko, daleko… Ovaj puta ne samo daleko od očinskog doma, nego i od domovine.
Asen Pejkov stiže u Rim – 3. listopada 1938. godine. Predosjeća da mu je tu mjesto – u Vječnome gradu. U gradu umjetnika, kipara, pjesnika i glumaca. Ovdje, u Vječnome gradu, od 1915. do 1926. g., njegov učitelj, Andrej Nikolov, izlagao je svoje radove. Ovdje je 1924. g. stvorio svoje najpoznatije remek-djelo – skulpturu „Duh i materija“. Asena nije prevario predosjećaj. Činilo se da je dobri duh drevnoga Rima odstranio nedaće na koje je nailazio u svom životu. Uspio je unajmiti atelje, na tri koraka od Španjolskoga trga (Piazza di Spagna – obavezna turistička točka), u umjetničkoj i legendarnoj Via Margutti. U ovoj su ulici oduvijek stanovali ili imali atelje čuveni slikari, kipari, glumci. Od 1624. g. ovdje stvara francuski slikar Nicolas Poussin, a u novije doba Pablo Picasso i Salvador Dali, tu žive filmske zvijezde Federico Fellini, Giulietta Masina, Anna Magnani.
Krajem listopada 1938. g., manje od mjesec dana od dolaska, Asen Pejkov upoznaje groficu mađarskog podrijetla Mariju Teresu Delens. Ljeti, 1939. godine rađa mu sina Rudolfa.
Za nekoliko godina, Pejkov postaje tražen i veoma cijenjen majstor kiparskih portreta. Ostvarenja u tom području dopunjuje monumentalnim radovima i dekorativnom plastikom. Materijal kojim radi Asenu nije nikakvo ograničenje – on udahnjuje život mramoru, drvu, bronci, čeliku, porculanu, glini.
Njegovan travnjak ateljea u Via Margutti 54, Pejkov ukrašuje bunarom. Na kamenu rubu bunara postavio je figuru žene u bijelome mramoru, koja rukama miluje svoju dugu kosu. Žena je simbol bugarske rijeke Marice i plod Asenova potisnute čežnje za domovinom. Bugarska je prisutna i u drugim njegovim radovima – „Neda“, „Žetelica“ „Gola ženska figura“, „Boris Hristov“, „Uskrsnuće Gospodinovo“, koje je napravio u spomen na roditelje, a nalazi se u predvorju crkve „Svete Trojice“ u Sevlijevu.
Godine 1942., Asen Pejkov sreće Emiliju Boccaneru, potomku petstoljetne đenoveške obitelji. Ugledna dama zaboravila je torbicu u čekaonici kod svog zubara. Torbicu joj Asen donosi kući i … više iz nje ne odlazi. I tako, uz malu pomoć sudbine, Bugarin ulazi u visoke krugove rimskoga društva. Ali se nikad ne odriče svog podrijetla. Ono malo Bugara koji su imali prilike susresti se s njime u Rimu, upamtili su „pomalo tužne mu oči i njegov besprijekoran bugarski jezik, bez traga stranom naglasku“. Obitelj Pejkov živi u golemoj kući nasuprot Koloseumu, s čijih se visokih, lukovima uokvirenih prozora, u bilo koje doba dana Asen može diviti najljepšem amfiteatru staroga Rimskoga Carstva. Iz ranijeg razdoblja njegova života s Emilijom Boccanerom ostao je njezin izuzetan mramorni skulptorski portret, napravljen u stilu Asenova učitelja – prof. Andreja Nikolova.
Zlatno stvaralačko doba Pejkova počinje sredinom 50-tih godina prošloga stoljeća. Pobjeđuje u nizu državnih natječaja, u što se ubraja i spomenik Leonardu (otkriven ljeti 1960. g. kojem je prisustvovao talijanski predsjednik Giovanni Gronchi); izrađuje skulpturu u mramoru San Giovanni (u Rimu); statuu boginje Minerve u bronci za novo sveučilište u Bariju; mramorni kip Ivana Krstitelja (u Rimu); statuu Atleta (u Cecchignoli); metaforičku plastiku „Majčinstvo“ (u Bologni); „Trijumf žita“ – žensku figuru, visoko na brijegu pod nebom Sardinije. Na desetine je njegovih radova koji krase 16 talijanskih gradova, koje sve ovdje ne možemo ni nabrojiti.
Asen Pejkov je jedini kipar pred kojim je pozirao papa Pio XII. Njegova bista u bronci postavljena je u kongresnom centru „Mondo Migliore“ u Rimu. U Vatikanu je bio veoma cijenjen, pa Pejkov dobiva još jednu narudžbu. Za vatikansku knjižnicu, 1968. g., izrađuje reljef u bronci sv. Franje Asiškoga, u koji je uloženo posebno izdanje zavjeta i drugih rukopisa ovog sveca. Ovo skupo i kolekcionarski vrijedno izdanje objavljeno je u samo 500 numeriranih primjeraka.
U atelje Pejkova nastavljaju pristizati narudžbe jedna za drugom. Izrađuje kiparske portrete, skulpture, reljefe i biste poznatih glumaca, političara, pisaca. Među njima su one Sofije Loren, Federica Fellinija, Silvane Mangano, Gine Lollobrigide, slikara Giorgia de Chirica, Massima Bontempellija, Luigija Bartolinija i Savinija, talijanskog pisca i glazbenog kritičara Brune Barillija, predsjednika Johna F. Kennedyja, jordanskog kralja, američke filmske zvijezde Ave Gardner, francuske glumice Cecile Aubry, američke glumice i pjevačice Glorije Swanson i mnogih drugih. I jedna pikanterija: godine 1958., na vrhuncu svoje karijere je Norma Ann Sykes (Sabrina) – britanska televizijska glumica i model, prvi sex simbol britanske televizije. U Europi ona uspješno konkurira Amerikanki Merlin Monroe. Sabrina je pozirala Asenu Pejkovu u njegovu ateljeu u Via Margutti, 12. studenoga 1958. g. Koliko li mu je Europljana tada zavidjelo na tome?
Asen Pejkov autor je i figurice brončane ruže, koja se kao Premio simpatia, jedna od najprestižnijih nagrada grada Rima, dodijeljuje jednom godišnje zaslužnim osobama. Nagrada, utemeljena 1967. g., postoji i dan-danas.
U ožujku 1969. g., Pejkov dolazi u Bugarsku. Prvi put poslije 31 godine. Tada je Komitet za umjetnost i kulturu objavio međunarodni natječaj za spomenik Hanu Asparuhu. Određeno je i mjesto gdje će biti postavljen – blizu Carskog dvorca, današnje Nacionalne galerije u Sofiji. Asen se prijavljuje na natječaj i po povratku u Italiju počinje intenzivno raditi na projektu. U nj ulaže svu svoju energiju, stvaralačku maštu i ljubav prema domovini. Napravio je maketu nevjerojatno dinamične kompozicije, sa 36 konjanika koji predvođeni Asparuhom „prelijeću“ vode Dunava. Brončane figure konja u naravnim veličinama, osedlanih i neosedlanih, strmoglavo slijede svog vođu. Konjanici nemaju lica. Lice ima samo Asparuh, predvodnik u zamahu da zabije svoje koplje u tlo koje će zauvijek ostati bugarsko.
Maketa „Herojska konjica Hana Asparuha“ putuje za Sofiju. Djela svih sudionika natječaja izložena su u Parku slobode. Ocjenjivački sud, iako impresioniran „Konjicom“, prvu nagradu dodijeljuje ljubimcu komunističke elite, Veličku Minekovu, drugu i treću nagradu dobivaju druga dva sudionika, a neki su dobili poticaje i priznanja. Asenu Pejkovu – poticaj. Tako je – mora se imati u vidu „nejasna politička orijentacija autora“, da se ne bi zaboravilo da se radi o emigrantu, sa svim negativnim političkim konotacijama te riječi.
Kad je Pejkov dobio pismo predsjednika ocjenjivačkog suda, s prijedlogom o otkupu makete, on mu šalje negativan pisani odgovor, a nije ni prihvatio novčani iznos koji mu je pripao. Asenovo srce nije moglo podnijeti uvredu. Pogađa ga srčani udar, a drugi, 1973. g. za nj je bio poguban. Asen Pejkov umire 25. rujna 1973. g., u svom ateljeu u Rimu. Tu je započeo njegov put prema slavi svjetski priznatog kipara, tu je i put završio… Pokopan je na rimskome groblju Verano.
Asen Pejkov autor je 16 spomenika i bareljefa te više od 1300 kiparskih portreta. Neki od njih čuvaju se u muzejima i privatnim zbirkama u Europi, Sjedinjenim Državama (mramorni kip vlč. Stephena Eckerta u Milwaukeeju, Wisconsin), Brazilu, Argentini, Meksiku, Indiji, Afganistanu. U Bugarskoj se njegova djela mogu vidjeti u Nacionalnoj umjetničkoj galeriji, Sofijskoj gradskoj umjetničkoj galeriji, u galerijama u Sevlijevu, Varni i Slivenu.
Zahvalni Rim je 1977. g. po bugarskom kiparu imenovao maleni trg ispred njegove kuće (Largo Assen Peikov), a i kuća se otad zove njegovim imenom. Bugarska odaje priznanje svom sinu tek 2008. g. – kad se svečano obilježila stota obljetnica njegova rođenja. Može se i drukčije kazati – punih 35 godina poslije njegove smrti.
(Prevela Katica Sedlar)