(Sofija, 16. prosinca 2011.)
U svečanoj dovorani Vojnog kluba u Sofiji vladala je živost. Bila je puna gostiju sa svih strana – bila je tu hrvatska veleposlanica u Bugarskoj, gđa Danijela Barišić, mnogo ljudi iz društvenog života, književnici, povjesničari, nakladnici, službeni predstavnici bugarskog Ministarstva obrane, građani koje je zanimala tema susreta. Među svima njima isticali su se veterani Bugarske armije, sudionici Drugoga svjetskoga rata – časni ljudi, uspravnog vojničkog držanja, obučeni uredno u odore. Gosti su zauzimali svoja mjesta, međusobno se pozdravljali i uzbuđeno šaputali: „I autorica je tu, da, došla je, eno je, tamo.“
Diana je sjedila za stolom u prednjem dijelu dvorane, zajedno s ostalim govornicima. Krhka žena između nekoliko muškaraca. Krhka žena, ali talentiranog spisateljskog pera koja se drznula pisati o najmuškijoj temi – ratu. Krhka žena, ali smjela i odlučna istraživačica koja je pretražila bugarske, hrvatske, ruske i ukrajinske arhive u potrazi za povijesnim i činjeničnim materijalima, proputovala obje zemlje kako bi se susrela sa živim svjedocima, kako bi saznala istinu, namjerno iskrivljavanu i prikrivanu. Kakva je bila uloga Bugarske vojske na području Hrvatske u Drugome svjetskome ratu? – to je tema knjige „Ratnici milosrđa“, objavljene 2009. g. na hrvatskom jeziku, a koja je danas predstavljena u prijevodu na bugarski jezik.
Predstavljanje je otvorio Raško Ivanov – predsjednik Bugarske zajednice u Hrvatskoj. A tako je bilo i ispravno, jer je upravo on čovjek koji je odlučio da se pokaže istina o tome nemirnom vremenu. Kako bi se osporile laži jugoslavenske historiografije, koje se i danas ponavljaju – da je Bugarska vojska bila banda razbojnika, lopova i silovatelja, on je predložio bugarskoj novinarki Diani Glasnovoj da prouči temu, da pronađe materijale koji će dokazati istinu, da pronađe svjedoke koji nisu htjeli zaboraviti što su sve proživjeli, i da ispriča sve to u uzbudljivoj knjizi koja slavi istinu.
Dok su na ekranu prolazili dokumentarni kadrovi iz Drugoga svjetskoga rata i rata za hrvatsku neovisnost, prof. Radionov i njegova supruga izveli su Schubertovu „Ave Mariju“. Cijela dvorana bila je uronjena u dirljivu atmosferu.
Mnogo govornika govorilo je o knjizi. Svatko od njih želio je iznijeti svoje mišljenje, pohvaliti rad, reći svoje „Hvala“ autorici. Ponovo su oživjela sjećanja na bugarske časnike, koja su osobno iznijeli neki od veterana. O zajedničkom radu s autoricom govorio je i Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika i predstavnik nakladnika hrvatskog izdanja knjige. Posebnu pohvalu izrekao je predstavnik bugarskog Ministarstva obrane (u zadnjim redovima su nezadovoljno šuškali kako pukovnik koji predstavlja službeno ministarstvo ne bi trebao biti svakodnevno obučen – ali etiketa, disciplina i tradicija stare škole je nešto što danas nedostaje).
Riječi Diane Glasnove bile su tople i radosne. Ovdje, u dvorani, bilo je mnogo njoj bliskih ljudi – osim njene obitelji iz Bugarske, bila je bliska i sa svim onim ljudima s kojima je razgovarala, s kojima je prošla dug istraživački put. „Napisala sam ono što su mi oni ispričali. Ja sam tehnička osoba koja je zapisivala ono što su oni govorili.“ – rekla je. No, svi u dvorani bili su uvjereni u njezinu ogromnu zaslugu, u njezine istraživačke kvalitete, hrabrost i objektivnost novinara i talent pripovjedača. A sve se to vidjelo u prekrasnim buketima cvijeća, u suznim očima, u neprekidnim zagrljajima i dugom redu svih koji su željeli stisnuti ruku autorici i dobiti njezin potpis.
Knjiga „Ratnici milosrđa“ – suvremena knjiga na hrvatskom i bugarskom jeziku, istinski je povijesni i književni most između dva prijateljska naroda.
(Prevela Katica Brajković)