Ovoga ljeta, 17. kolovoza, veliki bugarski bas Nikola Gjuzelev navršio je 75 godina. Neka mu je sretno! Od svojih 75 godina, gotovo 45 ih je posvetio glazbi, operi, sceni.

Iako je završio sa svojim stvaralačkim djelovanjem, njegovi poštovatelji pamte riječi mu: „Na sceni se osjećam nevjerojatno. Kao da sam rođen na njoj. Pjevanje je velika umjetnost kojoj i ja pripadam.“ Sjećaju se i njegova glasa, i njegovih likova – ostvarenih tako inteligentno, s takvom psihološkom dubinom i strašću koje se rijetko mogu vidjeti. Upravo je tako. Ne može se zaboraviti umjetnik o kojem je talijanski Corriere della sera pisao: „Čaroban glas, sjajni umjetnički talent, plastična figura… Nikola Gjuzelev je jedan od najsavršenijih basoca koje smo ikad slušali…“

Iako je još kao dijete pjevao prekrasno, Nikola Gjuzelev, koji je i crtao osobito talentirano, završio je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Sofiji. Kao student javio se na audiciju za upis novih članova u akademski zbor „Georgi Dimitrov“, s arijom Ivana Susanjina. Tako je započeo njegov put na sceni, koji se nastavio na koncertima i festivalima u Moskvi, Beču, Helsinkiju, gdje je kao solist nagrađen zlatnom medaljom.

U 1960. godini, mladi pjevač javio se na audiciju u dvorani „Bugarska“, a njemački dirigent Horst Stein ponudio mu je ugovor za Berlinsku operu. Upravo u tom trenutku umiješalo se Njezino Veličanstvo Sudbina – na stepenicama konzervatorija susreo se s prof. Brmbarovim – i ostao je u Bugarskoj, gdje je razvijao svoj glas i talent pod vodstvom svjetski poznatog glazbenog pedagoga. (Posve kratko ću podsjetiti da je narodnog umjetnika Hristu Brmbarova dobro poznavala i veoma cijenila publika u Hrvatskoj krajem 40-tih godina prošloga stoljeća. A bio je ljubimac i glazbene kritike pa je u „Narodnom listu“ objavljena prekrasna i opširna recenzija za njegovog Scarpiju.).

Nikola Gjuzelev je na sceni Sofijske opere debitirao 1961. g. s ulogom Timura iz Puccinijeva „Turandota“, a pjevao je zajedno s Nikolom Nikolovim, Katjom Popovom i Julijom Viner. Na sceni se opet pojavljuje nakon dvije godine kao Filip II. u Verdijevu „Don Carlosu“ i pobjeđuje na natjecanju mladih opernih pjevača u Sofiji. Lik Filipa II. je jedan od njegovih najupečatljivijih likova tada 26-godišnjeg Gjuzeleva. Tako mlad a a teret kraljveske krune nosio je s ponosnim stavom i s nevjerojatnim psihološkim uvidom. S tom ulogom debitirao je i na sceni milanske Scale 1970. g., a u Rimu ju je pjevao u znamenitoj Viscontijevoj izvedbi. Njegov prvi Boris u Musorskovljevu „Borisu Godunovu“ u Sofiji dogodio se 1965. g. u Sofiji, kad mu još nije bilo ni 30 godina. Stvorio je s beskrajnom dubinom lik monarha koji ne može pronaći svoj mir. O njemu je 1971. g. u „Le Mondu“ pisao Jacques Longchampt: „Gjuzeleov glas je nevjerojatan! Glas, čija se boja prelijeva u zviježđu skupocjenih dragulja.“ O tom vremenu, kad je bio tako mlad a već pjevao tako ozbiljne i zahtjevne uloge, pjevač će kasnije reći: „ Ponekad nisam usložnjavao nego pojednostavljivao stvari. Filip i Boris su teške psihološke uloge. Pjevao sam ih premlad. U počeku sam tražio nijanse. Isprobavao svaki detalj. Kao umjetnik – svaki prst, pokret ruke, lica, šminkuk… Kasnije sam odlučio pojednostaviti ih i učiniti monolitnim.“

Nikola Gjuzelev imao je više od 70 uloga. Sve su neponovljive, jedinstveno otpjevane bez ponavljanja prema modelima, oživljene duboko umom i dušom. Takav je i njegov Atila iz istoimene Verdijeve opere, kojim je polučio kolosalan uspjeh. U Parmi je 1994. g. odlikovan „Zlatnim Verdijem“, nagradom koju veoma cijeni, a kojom se može podičiti malo pjevača u svijetu. Njegov Mefisto je elegantan i uvjerljiv, odmjereno ironičan. U svojoj knjizi“Glas koji slika“ Guzelev kaže: „Nema jasne granice između različitih pogleda na umjetnost… Važno je da stvoriš lik prema svojim željama, da se uživiš u nj. Što se mene tiče, mnogo sam držao do ‘slikanja’ u vrijeme stvaranja likova na sceni: pomno sam pratio svoje tijelo, ruke, držanje, svoj glas – sve komponente glumačke igre – očima umjetnika. Kao da ih tog trenutka slikam!“ Zanimljivo je da je za sve svoje uloge Gjuzelev proučavao, crtao i radio sam svoju šminku.

U jednom intervjuu veliki je pjevač rekao da nije volio pohvale i da je uvijek pokušavao izbjeći brojnim obožavateljima koji su ga čekali. Naravno, to je bilo nemoguće kad pjevaš na scenama najprestižnijih svjetskih teatara kao što su milanska Scala, Covent Garden, Metropolitan, Boljšoj, Teatro Liceo u Barceloni, u opernim kućama u Berlinu, Parizu, Rimu, Parmi, Torinu.

Nikola Gjuzelev gostovao je i u Zagrebačkoj operi. Na turneji po Japanu s njom, četiri je puta pjevao ulogu Pimena u „Borisu Godunovu“, također četiri puta bio je Knez Igor u istoimenoj operi i tri puta Gremin u „Evgeniju Onjeginu“. Zagrebački tisak objavvljivao je osvrte iz japanskog tiska koji nije štedio s pohvalama svim sudionicima. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 1968. godine pjevao je u Verdijevu „Requiemu“ zajedno s primadonom Beogradske opere Milkom Stojanović, s Biserkom Cvejić i talijanskim tenorom Micheleom Moleseom.

„Njegov neuobičajeni talent dolazi do izražaja u očaravajućim likovima koji su obuzimali i duboko se dojmili publike kroz njegove sveobuhvatne, briljantne i iskrene interpretacije… Oduhotvoreno lice, oči koji tako mnogo govore – ponekad suzne od muke, ponekad – ledeno studene i žestoke ili lukavo svjetlucave… I tada mu zazvoni glas – oslobođen u punom dijapazonu, dubok i lijep bas… I njegovi pokreti – toliko ekspresivni, nježni i sramežljivi, provokativni ili opraštajući. Uvijek energični, oni su bili elegantan i precizan izraz njegove scenske misli što je njegovim likovima davalo savršenstvo i potpunost. Nošena na krilima nadahnuća, Gjuzelevljeva umjetnička duša tjera nas da se uživimo s njim i da mu vjerujemo… Gjuzelev kombinira osnovne elemente bugarske pjevačke škole, savršenu tehniku talijanskog belcanta i intenzitet slavenske osjećajnosti.” – to je opća slika velikog bugarskog basa.

 

Više informacija možete pronaći na web stranici: ghiuselev-opera.com

 

(Prevela Katica Brajković)