Autor: Naum Kaičev •

Prije stoljeća i pol, glavni grad Hrvatske bio je domaćinom važnog kulturnog događaja. Njime se Zagreb uvrstio među one značajne europske gradove kao što su bili Carigrad, Bukurešt, Braila, Moskva, Pariz, Beograd i Beč, a koji su pripomogli rađanju i predstavljanju moderne bugarske nacije.

Naravno, riječ je o poznatim „Български народни песни, собрани от братя Миладиновци, Димитрия и Константина“, objavljenima 1861. godine. Poznato je da su svjetlo dana ugledale zahvaljujući osobitim pokroviteljstvom „великодушниот покровител на народната книжнина“, Đakovačko-bosanskog i srijemskog biskupa Josipa Juraja Strossmayera glavne figure hrvatskog i južnoslavenskog XIX. stoljeća.

Zašto se i poslije 150 godina nastavljamo prisjećati i pritom smo uzbuđeni pri spominjanju „Bugarskih narodnih pjesama“?

 

Počnimo s očitim. U pitanju je veliki zbornik sa 660 narodnih pjesama, dopunjenim opisima običaja, zagonetkama, poslovicama, čak s bugarsko-hrvatskim rječnikom nekih teže razumljivih riječi. Ovo impresivno djelo bilo je moguće stvoriti zahvaljujući zavidnim intelektualnim sposobnostima i desetljetnom mučnom radu onih koji su ga sastavljali, što je u tadašnjim uvjetima i vremenima bilo još teže.

Ali, važnost ovog djela nije samo u količini objavljenog. Još su važnije suštinske kvalitete same knjige: odabir pjesama, bogatstvo i raznolikost materijala po skupinama i žanrovima, široka zastupljenost narodnog epa, upečatljivi zemljopisni obuhvat (od Struge i Kostura na jugozapadu, do Panagjurišta u središtu tadašnjih bugarskih zemalja), točnost zapisa, koje su obavili i predali mjesni intelektualci, bez posredovanja ljudi izvana.

Nasuprot općenito snažnom zanimanju za folklor slavenskih naroda (prihvaćenom prema Herderovu shvaćanju kao ključ prema istinskoj „narodnoj duši“ – dubokoj suštini nacije), do 1861. g. europsko zanimanje prema bugarskom narodnom stvaralaštvu nije na odgovarajućoj razini. Kad je 1842. g. u Budimpešti objavljen prvi zbornik s narodnim umotvorinama, kojeg je sastavio Bugarin Ivan Bogorov – „Bugarske narodne pjesme i poslovice“ – nije doživio očekivani odjek. Razlog tomu je s jedne strane u malome broju pjesama i poslovica (samo 12 pjesama i 200 poslovica) te potpuni izostanak pojedinih dijelova narodnog stvaralaštva. Dugo je vremena u svijetu znanosti prevladavalo mišljenje da, za razliku od susjeda Srba s njihovim čuvenim kosovskim ciklusom, Bugari uopće nemaju epa. U Beogradu je 1860. g,. objavljena važna zbirka „Narodne pjesne makedonskih Bugara“ Stjepana Verkovića, Hrvata iz Bosne, ali i u toj zbirci ponovo potpuno nedostaju cijeli dijelovi folklora, uključujući i junačke pjesme.

I odjednom se pojavljuje zbornik braće Miladinov, koji ne samo što sadržava ogromnu, raznovrsnu i zavidnu količinu folklornog materijala, nego je i plod sustavnog rada i izvrsnog poznavanja jezika i pjesama. S jedne strane, on je odlučujući korak u jačanju svijesti o narodnom jedinstvu, o ponosu Bugara na njihov folklor, i važan temelj razvoju bugarske znanosti. S druge strane, „Bugarske narodne pjesme“ objavljene su u srcu Hrvatske, uživaju blagoslov utjecajnog Strossmayera i nailaze na široko odobravanje njegovih sunarodnjaka – među onima koji su se među prvima pretplatili na knjigu nalazimo imena oko 150 Hrvata, veoma poznatih imena u tadašnjem političkom i kulturnom životu, koji su unaprijed, dakle, kupili 180 primjeraka knjige. Tako je zahvaljujući hrvatskoj pomoći i posredništvu, zbornik braće Miladinov – vrlo važan dio bugarskog folklornog bogatstva, došao do najvažnijih kulturno-znanstvenih središta u Češkoj, Poljskoj, Austriji, Rusiji, Francuskoj, Njemačkoj i privukao pozornost mjerodavne europske znanosti i društva. Od 1861. g. do danas knjiga je predmetom višestranih analiza.

I poslije 150 godina „Bugarske narodne pjesme“ nastavljaju biti važan spomenik-svjedočanstvo o nastajanju moderne bugarske nacije. One su u temelju modela kojem teče naše nacionalno biće.

 

Na kraju bismo morali spomenuti i jednu osobitost u vezi s današnjom percepcijom zbornika. Već sedamdeset godina određene sredine u bivšoj Jugoslaviji i današnjoj Republici Makedoniji nastoje opovrgnuti i iskriviti autentičan duh Miladinovih. Napravljena je cijela „teorija“ prema kojoj su braća iz Struge imali ne bugarsku nego „makedonsku“ etničku samosvijest. Prvotna namjera im je bila objavljivanje knjige pod imenom „Makedonske narodne pjesme“, no pod snažnim pritiskom Franje Račkog i Josipa Strossmayera, koji su slijedili svoje sebične političke interese, Konstantin Miladinov bio je prisiljen prihvatiti nametnuti mu „bugarski“ naslov. Nažalost, ove „teorije“ prihvatili su i pojedini hrvatski makedonisti. Takve namjerne tvrdnje, plod današnjih političkih konstrukcija i novonastalih nacionalnih ideologija ne potkrepljuju nikakvi dokumentirani dokazi. Najbolji odgovor dali su im još u svoje vrijeme sama braća Miladinovi sa sadržajem svog zbornika – neprocjenjivog dokaza naše nacionalne samosvijesti.