Kad netko spomene ime velikog bugarskog slikara Vladimira Dimitrova-Majstora, pred očima mi je uvijek lelujavo, zrelo, žuto klasje pšenice. Ili vidim povijene grane, prepune crvenih jabuka. Ili mi se osmjehuju lijepe mlade Bugarke u narodnim nošnjama. Sjećam se i jedne od čitanki u osnovnoj školi, na čijim koricama je bio dio Majstorove slike „Djevojka s jabukama“. Sva ova moja sjećanja znače samo jedno: Bugarska…

 

Vladimir Dimitrov-Majstor (Vladimir Dimitrov Poppetrov) rođen je 1. veljače 1882. g., u selu Frološ, u kotaru Kjustendil, u jugozapadnoj Bugarskoj. Godine 1889. obitelj se seli u Kjustendil, gdje Vladimir završava osnovnu školu i gimnaziju. Poslije 1895. g. promijenio je nekoliko zanimanja, neko vrijeme radi kao šegrt ličilac i kao činovnik na Okružnome sudu.

Godine 1903., 11. svibnja, Vladimir Dimitrov izlaže na svojoj prvoj samostalnoj izložbi. Od te izložbe dobio je i neka sredstva, a uz njih sredstva su prikupili i njegovi sugrađani te mu tako pomogli za odlazak u Sofiju. U Sofiji se, kao izvrstan učenik, upisao na Državnu slikarsku školu (danas Nacionalnu akademiju umjetnosti).

 

Učio je od niza istaknutih bugarskih i stranih umjetnika, među kojima su slikari Anton Mitov (ove godine u Bugarskoj je obilježena 150. obljetnica njegova rođenja), Petko Klisurov, koji je slikarstvo diplomirao na Kraljevskoj akademiji u Firenzi, prof. Ivan M’rkvička, utemeljitelj bugarskog kiparstva Žeko Spiridonov, koji je diplomirao na Umjetničkoj akademiji u Muenchenu. Za vrijeme studiranja, Vladimir Dimitrov posjetio je Odesu, Moskvu, Peterburg, Carigrad (1908. g.) i Veneciju (1909. g.). Zbog njegova iznimnog talenta, njegovi kolege studenti zvali su ga Majstor. Slikarstvo je s odličnim uspjehom završio 1910. g. Potom je predavao krasnopis i gimnastiku na Trgovačkoj akademiji u Svištovu (1911. – 1918. g.). Nastavnički rad prekidao je dva puta – kad je kao vojni slikar uključen u Rilsku diviziju i sudjelovao u Balkanskom (1912. – 1913. g.) i Prvom svjetskom ratu. Na bojišnici je crtao svoje prve grafike u tušu, tu su nastale i njegove kompozicije „Ranjeni“, „Po Bjelasici“, „Na bojištu na rijeci Strumi“, „U Skopju 1916. g.“, „Invalidi“ i druge.

 

 

Poslije svog vojnog službovanja, Vladimir Dimitrov-Majstor stažirao je kao učitelj na Trećoj muškoj gimnaziji u Sofiji, ali brzo daje otkaz i vraća se u Kjustendilski kraj. Upravo se ovdje potvrđuje kao osebujan umjetnik-realist koji koristi svijetle, izražajne boje i stvara niz slika posvećenih životu na bugarskom selu (ciklus „Žetva“). Slike su bile izložene 1922. g., u Sofiji, u jednoj od tada najvažnijih galerija – „Manježu“.

 

 

U Italiji sudjeluje, 1923. g., na godišnjoj izložbi rimskih slikara, gdje se upoznaje s američkim kolekcionarom Johnom Craneom. Kolekcionar otkupljuje većinu djela bugarskog umjetnika i s njime dogovara da će mu otkupiti sve slike koje će naslikati sljedeće četiri godine. Tako je Majstorova umjetnost postala poznata i izvan Europe.

Ujesen 1924. g., na poziv svog prijatelja Andona Bijačeva, Vladimir Dimitrov nastanjuje se u kjustendilskom selu Šiškovci. Tu pronalazi teme i sadržaje o kojima je maštao. Među seljanima i pejzažima u tom živopisnom selu otkriva ne samo harmoniju i duboku povezanost čovjeka i prirode, nego i duhovnu ljepotu bugarskog čovjeka. Većinu svojih slika stvara na otvorenom prostoru – među žitnim poljima, u voćnjacima, na livadama. Istodobno sudjeluje samostalno ili na zajedničkim izložbama u Sofiji i drugim bugarskim gradovima. Njegove slike „Djevojke“ (oko 1925. – 1935. g.), „Djevojke-sestre iz sela Divlja, Radomirsko“ (oko 1928. – 1930. g.), „Cvjetnica“ i „Obitelj“ (oko 1928. g.) „Djevojka iz Kjustendilskog“, „Žetelica“ i „Djevojka s jabukama“ (1930. – 1935.), „Žetelica iz sela Šiškovci“ (1935.), „Žeteoci objeduju“, „Kopačice“ i „Seoska djevojka među makovima“ (1935. – 1938. g.) spadaju u klasiku bugarskog slikarstva. Sudjelovao je na Svjetskoj izložbi u New Yorku, 1940. g., gdje je nagrađen brončanom medaljom.

 

Za Majstorove slikarske poteze karakteristični su naizmjenični topli i hladni premazi, stilizacija narodnih nošnji, naglašavanje nekih elemenata na slikama kao što su djevojačke oči ili pozadina. Figura žene na njegovim radovima je privlačna, elegantna i skladna, a muškarac je utjelovljenje mudrosti.

U godinama do kraja Drugoga svjetskoga rata, Vladimir Dimitrov posjetio je niz inozemnih gradova, među kojima su Pariz, London, Munchen, Beč, Bruxelles, Dresden, New York, Istanbul, Sirakuza, Rim. Njegove slike bile su na izložbama u Italiji, SAD-u, Njemačkoj, Češkoj, Rusiji, Indiji, Kini, Poljskoj, Rumunjskoj, Belgiji i drugdje.

 

U Šiškovcima je Majstor živio do 1948. g., a slijedećih dvanaest godina u Sofiji. Godine 1952. dobiva orden „Ćiril i Metod“ – I. stupanj i zvanje „Narodni umjetnik“. Njegova posljednja izložba bila je zajednička izložba s Cankom Lavrenovim, 1958. g. u Beogradu.

Umro je 29. rujna 1960. g. u Sofiji. Za života bio je priznat kao jedan od najvažnijih umjetnika bugarske likovne umjetnosti, a u narodu prihvaćen kao jedan od kreativnih simbola nacije. Unesco je 1982. godine odlučio da se 100. obljetnica rođenja Vladimira Dimitrova-Majstora međunarodno obilježi – što je čin kojim se priznaju njegove zasluge i u svjetskoj umjetnosti 20. stoljeća.

 

(Prevela Katica Sedlar)